DNEVNIK S PUTOVANJA U NJEMAČKU …III. dio (ovdje pročitajte II. dio / I. dio)
piše: Martina Budimir
Berlin/ Kako bismo proveli malo ležerniji dan i malo se više družili sa svojim domaćinima, subota je bila predviđena za odlazak automobilom u Potsdam. Vrijeme na granici kiše. Prvi uzdasi oduševljenja već na putu do dvorca Sanssouci. Pri dolasku, Alte Mühle. Što može biti zanimljivije jednom skoro pa desetogodišnjaku! Turistički vlakić više ne vozi. Sada je tu ulogu preuzela kočija, Dominik moli da ga pustimo da sjedi pored kočijaša. Poslije vožnje, kratki obrok, Dominik želi na grob Friedricha Velikog odnijeti posljednjih nekoliko komada pomfritića! Nizozemska četvrt izazvala je jednako oduševljenje kod Josipa i Dominika kao i kod mene prije nekoliko godina. Kava i kolači u savršenom ambijentu. Potom odlazak kući.
Nedjelja je bila predviđena za odmor. Eberhard i Brigitte, koji su nas i inače u ovih sedam dana podsjetili na neke stvari koje smo skloni zaboraviti, podsjećaju da je Dominik dijete i da i njemu moramo priuštiti nešto baš onako za djecu.
Prvo Rodelbahn. I tata je morao probati iako nas je bilo strah zbog brzine, a pogotovo jer jako brzo mora izaći na kraju vožnje.
Zatim Irrlandia. Na naše prvotno odbijanje ideje da Dominik ide u labirint u polju kukuruza jer ima sa sobom samo jedan par zatvorene obuće, a dan ranije je padala kiša, Eberhard nalazi rješenje i, ne znam otkuda, iskopava čizme koje su baš Dominikov broj. Fantastična je ideja kako od običnog polja kukuruza i bez skupe tehnologije kao u razvikanim zabavnim parkovima, napraviti pravu atrakciju za djecu. Primjerice, mame i tate moraju gatati na spravi sličnoj biciklu kako bi se djeca vrtjela na ringišpilu. Kada se Dominik, tjedan dana nakon povratka u Hrvatsku ipak odlučio odabrati što mu je bilo najljepše, odabrao je ovu zabavnu nedjelju. Još jedan dokaz da je iskustvo starijih ljudi neiscrpan izvor mudrosti. Nažalost, misija osvajanja postaja u labirintu prekinuta je zbog kiše. Inače nas je kiša, iako domaća u kraju u kojemu smo boravili, poštedjela.
Ponedjeljak je, Dominikov rođendan. Već ga čeka Geburtstagstisch i hrpa poklona. Između ostaloga i onaj, „neka si sam za to nešto izabere“. Odlazak na vlak. Danas je kakti dan za shopping, ali ne baš sasvim jer je ubačen i Reichstag. Nakon izlaska na stanici kod Brandenburških vrata, nevjerojatan prizor. Josip ponovno ima isti izraz lica kao i onog dana kada je prvi puta ugledao ovo mjesto! Morala sam se nasmijati. Nakon kontrole, vode nas na poseban ulaz za osobe s invaliditetom, Dominik zahtijeva slušalice s vodičem za djecu. Ipak on zna njemački! Kako to uvijek biva, naravno, zadržali smo se puno dulje no što je planirano. Isplatilo se poremetiti raspored za taj dan.
Sljedeći cilj – Ku’damm. Hajdemo konačno tom stotkom. To je kao turistički autobus. I nismo pogriješili, prvi put ono baš izbliza vidim Siegessäule koji me uvijek raznježi jer me podsjeti na film zbog kojeg sam zavoljela Berlin i prije no što smo se sreli (Nebo nad Berlinom). Na Kolodvoru ZOO opskrbismo se vodom i grickalicama za prvu ruku. Razočaranje, Gedächtniskirche se još obnavlja. Razočaranje brzo zaboravljeno, Ku’damm je raj za shoppingholičare. No, ovoga puta samo je Dominik profitirao. Tata nije imao volje, a mama, ne znam, mama je u nekoj krizi shoppingholičarskog identiteta i teško joj se odlučiti za kupnju, važe svaku kunu/euro.
Utorak, Dresden. Nakon preispitivanja samih sebe ima li smisla gnjaviti domaćine da nas voze toliko daleko, ipak nas uvjeravaju da su i oni to planirali, da to žele i da nema govora o odustajanju. Iako sam već bila u Dresdenu, uzdah pri pogledu na panoramu grada, prolomio se i iz mojih usta. Pravi wow efekt. Stvarno se isplatilo doći, svo smo se troje složili. Dovoljno govori činjenica da je gotovo trećina fotografija sa sedmodnevnog putovanja upravo iz Dresdena. Obišli smo sve znamenitosti, slikali se u tisuću poza i iz tisuću uglova i došlo je vrijeme za ručak. Na pitanje hoće li danas nešto što djeca inače vole, pizzu, hamburger ili nešto slično, Dominik našim domaćinima odgovara: „Nein, ich würde lieber etwas Klassisches essen.“ Ne moram ni spominjati kakve je salve smijeha izazvalo Dominikovo pitanje konobarici u prekrasnom restoranu Dresden 1900 uređenom u željezničkom stilu „Haben Sie doch Pommes?“ To bi, dakle, bilo „etwas Klassisches“.
Povratak kući. Mislim da nema osobe kojoj rastanci ne padaju osobito teško. Naš je trajao kratko, sa suzama u očima, međusobnim zahvalama i obostranim pozivima u ponovni posjet. Prošlo je više od tjedan dana. Berlin je još uvijek svakodnevna tema u mojoj obitelji, javljaju mi Eberhard i Brigitte da je tako i kod njih. Jednostavno je predivno kako daleko od nas postoje osobe s kojima osjećamo toliku bliskost, osobe koje su me uvijek ugostile u maniri najboljeg domaćina. No, sad nas je ipak bilo troje, a njima je to bio samo znak da budu još gostoljubiviji iako nisam vjerovala da je to moguće.
Predivno je putovati u “stare” krajeve s novom ekipom, s mojom ekipom, mojim najdražima. Sve nekako dobiva novu privlačnost. Stvorila sam nova sjećanja, sjećanja zbog kojih ću još više voljeti Berlin jer doživljela sam ih s dvije najdraže osobe na svijetu. Predivno je imati hrabrosti i ludosti i nekada učiniti nešto drugačije. Je, teško nam je zbog mora, jednostavno ga obožavamo, ali nije nam žao jer žrtvujući more doživjeli smo nešto posebno i neponovljivo.
Predivno je imati roditelje, a takvi su i moji i Josipovi, koji vam od malena usade ljubav prema putovanjima, prema novim iskustvima, neopipljivim vrijednostima, ali onim stvarnima koje vas na koncu i oblikuju kao osobu. Hvala im na tome! Nadam se da ćemo i mi uspjeti biti takvi roditelji Dominiku!
I hvala Eberhardu i Brigitte jer su bili uporni i svake nas godine iznova zvali da ipak dođemo, a kad smo konačno došli, što su bili najbolji domaćini na svijetu i podsjetili nas na neke životne mudrosti koje ne smijemo zaboraviti!