S NAŠIM POVRATNICIMA

SUSRETI

piše: Sonja Breljak
Velika Gorica-Stružec/ Dobro, dobro, evo priznajem …vruće je! A odmor tek započeo. Pa daj ti samo miruj i na ovih 35-6 stupnjeva. Ni klima uređaj u automobilu ne smiješ namjestiti na prenisku temperaturu jer po izlasku iz automobila onda slijedi pravi šok. Ipak, idemo, pokret! Danas smo riješili posjetiti prijatelje, bračni par Matijašević, u Strušcu, malenom mjestu kod Popovače, nedaleko Siska. Moslavina. Nama poznatiji dio Hrvatske i po tome jer su naši mladi iz Berlina nedavno u Sisku boravili na Susretu katoličke mladeži. A i biskup Vlado Košić, školski kolega našeg župnika fra Petra Čirka, čest je gost Hrvatske katoličke misije Berlin.

I prošle smo godine posjetili na kratko Stružac. No, tad bračni par Matijašević, Marija i Alfred još ne bijahu “sasvim” doma. Tek prošle jeseni uslijedio njihov konačan stalni smještaj, bolje reći …premještaj u Stružac. Naime, Marija i Alfred, povratnici su iz Berlina, nakon više od 40 godina dugog iseljeničkog života. Alfred je više od 30 godina radio u poznatom Siemensu pa od jeseni s otpremninom čeka godine potrebne za ostavarenje pune, zarađene i zaslužene mirovine.

A gdje čekati? I kako dugo čekati? Na koji način čekati?  Kako, gdje i s kim  mirovati? Pitanja su s kojima se susreću naši brojni iseljenici. Kad -tad! Sanjali su skori povratak u rodna mjesta. Taj povratak se stalno odgađao pa i s ostavarenim mirovinama brojnima nije lako donijeti odluku. Neki tako “vozare” između tamo i onamo. Neki ostaju u iseljeništvu a izgrađeni domovi u domovini ostaju prazni. Dok se drugi ipak odluče načiniti rez i vratiti se potpuno i savim doma. To znači, otkazati berlinski stan, odjaviti stalni njemački boravak, prenijeti zdravstveno osiguranje u Hrvatsku i nastaviti …započeti iznova …život u mjestima rođenja ili odabranim mjestima gdje se godinama gradili i sadilo …

Eto, na ovu treću varijantu odlučiše se Marija i Alfred Matijašević. Pa u mjestu Stružec u kojemu su oboje rođeni započeše jedno novo razdoblje života. Posjetismo ih. Pa nakratko, jednodnevnim posjetom bacismo pogled na njihovo novo doba, privikavanje na Stružec i Hrvatsku.

Svakako, Marija i Alfred, nakon toliko godina provednih u Berlinu, nisu više oni isti ljudi koji su krenuli u iseljeništvo. A niti njihovo rodno mjesto i njegovi ljudi, nisu kao nekada. Alfred i Marija su osebujni, kreativni ljudi. Marija piše, vodi u selu razne kreativne radionice za djecu i odrasle, pleše u folkloru, slika …A Alfred radi izvanredne fotografije. I oboje surađuju s Hrvatskim glasom Berlin. Postali smo svojevrsna veza i svjedoci njihova odlaska, dolaska i privikavanja, njihova novog života.

Ruke su nam širom raširili. U dvorišnoj sjenici proveli smo s njima cijeli dan, pogledali smo njihov dom izvana i iznutra …Marijine slike, Alfredovu radnu sobu …gnijezdo vrabaca pod crvenim krovom, uređen vrt, dvorište, stari bunar, brojne detalje s ljubavlju rađene. Progovorili smo koju o suradnji, o ljudima iz Berlina, o odlasku i dolasku, dočakali predivan zalazak stružačkog sunca. I čujte, čuli smo i saznali puno toga. I vjerujemo im. Povratak je poput odlaska. Slične probleme nosi. Privikavanje na novi način života. Stara-nova sredina s uhodanim pravilima, društvima i druženjima kojima ne pripadate. Ma, još nigdje ne pripadate. Tek treba prići, upoznati, primiti, pozvati, uzeti, dati. To traži vremena. Istina, jezik je poznat. Ali svjedno, puno je nepoznanica. I sami sebi su/smo nepoznanica. Slijedi po povratku nova integracija. Bolje rečeno …reintegracija. Marija i Alfred na putu su ovladati i ovim pojmom.

Zagrljaj na kraju. S ovo dvoje ljudi, kao i s drugim dragim povratnicima, zauvijek dijelimo zajedničke iseljeničke doživljaje, iskustva i sudbine. Eto, Alfred i Marija,ovdje,  tu k nama, uvijek pripadate. I …hoćemo, pozdravićemo pola Berlina …Brođane, Lizu, Ivana, pjevače zbora, naše crkve, mise, fra Radu, fra Petra, ulice Berlina, Spree …sve naše i vaše poznate i drage. Eto, ni otići a ni vratiti se nije lako! I za jedno i za drugo treba puno volje, snage i mrva hrabrosti.