piše: Filip Ćorlukić… Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
U Maglaj sam stigao vlakom oko deset sati. Na željezničku je postaju pred svaki vlak dolazio tvornički kombi kojim sam se odvezao uzvodno uz rijeku Bosnu, u oko dva kilometra udaljenu tvornicu.
Lijepa upravna zgrada bila je stotinjak metara udaljena od porte. Vozač mi je rekao da je kadrovski odjel na prvom katu, a kad sam tamo službenici rekao zašto sam došao, ona je nekog nazvala putem telefona i rekla mi da će me primiti drug direktor.
U njegov se ured ulazilo kroz ured njegova tajnika. Bio je to vrlo zgodan, visok muškarac – imenom: Džavid. Ljubazno me je pozdravio, ustao, pokucao i otvorio vrata direktorova ureda, pokazujući mi da uđem.
Već sam znao da se direktor zove Jaroslav Kudera, pa kad sam ušao tako sam ga i pozdravio i rekao mu zašto sam došao. On je ustao, rukovali smo se, a onda je on otvorio vrata i rekao Džavidu da naruči “nekakvo meze, jer se uz jelo i piće lakše razgovara.”
Kad smo sjeli uz posebni radni stol, rekao sam mu da sam upravo stigao iz vojske, da sam prije toga radio u Vitezu, a budući mi je brat koji tu živi i radi kao učitelj, pisao sve najbolje o maglajskoj tvornici, kao i da trebate čovjeka na održavanju instrumentacije, rado bih se tu zaposlio.
Rekao sam mu i da nemam nikakva iskustva s industrijskom instrumentacijom, ali da se vrlo dobro snalazim u sličnim tehničkim problemima. Pažljivo me je slušao, a onda me je upitao jesam li osim u Vitezu još negdje radio. Kad sam mu rekao da sam dvije godine radio u Studentskom gradu i što sam sve radio, on je podigao čašicu s rakijom, pa mi uz široki osmijeh nazdravio: “Dobro došao u Natronku, takav nam čovjek treba”. Zatim je pozvao Džavida i rekao mu da me odvede Ajzenburgerici da mi uzme sve podatke, a onda neka mi Rozin pokaže tvornicu. Neka potraži i Salku Pirku, jer ćemo kasnije skupa u grad.
Gospođa Ajzenburger je sredovječna, vrlo sposobna administratorica, koja je u Maglaj došla iz Osijeka. Još dok sam davao podatke došao je tehnički direktor, Slovenac Rozin, kojega su svi u tvornici oslovljavali s “gazda”, dok se on svima obraćao s “gazdićka”. On me proveo kroz sve pogone tvornice: od drvnog prostora, do proizvodnje papira.
Sve je bilo izvanredno impresivno, ogromno i meni potpuno nepoznato, ali i ono što me je posebno iznenadilo, sve je bilo besprijekorno čisto. Rozin je bio ne samo izvrstan organizator, nego pomalo i umjetnik, koji je nastojao da i gruba postrojenja izgledaju lijepo, pa je i neke zidove dao obojiti ne samo u bijelo, nego i žutom i drugim bojama. U Jugoslaviji su bilo trideset i tri tvornice celuloze i papira. U narednim sam ih godinama sve posjetio, a maglajska je tada bila neosporno najurednija i najljepša od svih koje sam ikada vidio – čak i u inozemstvu.
Dobio sam i plaću
Kad smo se vratili nakon obilaska – novo iznenađenje. To je još bilo vrijeme kad se plaća isplaćivala unaprijed, pa sam dobio dio plaće do kraja mjeseca, kao i novac za putne troškove. No, to još nije bio kraj iznenađenjima. Kad sam s direktorom kolima došao do hotela, tu nas je čekao Salko Pirko, kojemu je direktor rekao da me odvede i pokaže mi stanove, pa neka mi dade ključ onog stana kojeg odaberem. Kad sam mu rekao da u Vitezu nemam svoga namještaja, rekao je Salki da do preksutra unese i najnužniji namještaj, a da ću ga ja vratiti kad kupim svoj.
Maglaj je stari grad s desne strane rijeke Bosne, s pretežno s muslimanskim stanovništvom. S lijeve je strane još prije nego je tvornica bila izgrađena, izgrađeno novo stambeno naselje, s jednokatnicama i po tri stana na svakom katu. Zgrade su bile tridesetak metara udaljene jedna od druge, a koliko se mislilo na svaku pojedinost, orijentacija zgrada nije bila usporedna, nego pod određenim kutom, pa se nije moglo s prozora jedne gledati u stan druge zgrade. Malo dalje od naselja bila je zgrada s većim brojem lijepo uređenih garsonijera koju se prema projektantu nazvali: “Savić”. Od starih zdanja s desne su strane bile samo stare zgrade općine i osnovne škole, koje su izgradili još Austrijanci.
Za razliku od drugih tvorničkih naselja koja sam vidio narednih godina, ovo je bilo do najsitnijih pojedinosti, potpuno dovršeno: od asfaltiranih ulica, uličnog osvjetljenja, do travnjaka. Na raspolaganju je još bilo tridesetak praznih stanova. Odabrao sam jedan na katu. Salko mi je dao ključ i odveo me u suvremeno uređeni mali hotel Galeb.
Nakon obilnog i ukusnog ručka Kudera mi je ispričao niz pojedinosti o tvornici. Budući je sulfatni tehnološki postupak potpuno različit od sulfitnog po kojemu rade ostale tvornice u Jugoslaviji, za operatere nisu mogli uzimati tehničare iz drugih tvornica, a kako i postrojenje za proizvodnju papira predstavlja tehnološku novinu, iz Maglaja i okoline odabrali su bistrije momke, nekad samo s osnovnom školom i poslali ih na polugodišnju izobrazbu i praksu u Finsku i Švedsku, odakle su postrojenja. Osim jednog iz Beograda, svi su inženjeri iz Zagreba, a ekonomisti, financijaši i pravnici, kao i nešto administrativnog osoblja, iz Osijeka i Slovenije.
Inženjere jednog po jednog šalju u Švedsku i Finsku. Najgora je situacija s održavanjem instrumenata i automatskih regulatora. U tom su odjelu održavanja angažirali manju grupu najsposobnijih, uglavnom bravara i električara, a pošto za to još ne postoji nikakva škola, oni najčešće ne znaju što bi učinili kad se pokvari, a posebno ne znaju da li neki instrument radi točno, ili ne. Stoga se stalno svađaju i nadmudruju. To se ne uči ni na tehničkim fakultetima, a pošto se radi o kombinacijama mehanike, hidraulike, elektrike i elektronike, on misli da ću se ja kao fizičar mnogo bolje snaći u tom multidisciplinskom tehničkom području – a posebno, obzirom na moju praksu i afinitete.
Da bih lakše ušao u to “osinje gnijezdo” posvađenih instrumentaraca, kad se vratim prvo se trebam javiti njemu, a on će me odvesti u radionicu i reći im da sam student na praksi. Tako ću ih moći upoznati, a nakon mjesec dana će im reći da sam primljen.
Ni kasnije nikada nisam upoznao tako sposobnog voditelja nekakvih složenih poslova. On zna što ne zna, ali i znade naći ljude koji to znaju. Kad sam nakon dva dana s Olgom i malom Leom-Vesnom doselio, vidio sam da se Salko dobro potrudio kako bismo u stanu imali ono najnužnije. Kudera je već bio uredio da Olga dobije posao učiteljice u osnovnoj školi, pa je ona sutradan otišla tamo prijaviti se, a nakon par dana trebala je doći Anica, najstarija kći ujaka Bariše da joj pomogne i bude s djetetom dok je Olga u školi.
Sutradan ujutro sam nešto kasnije pješice krenuo u oko dva kilometra udaljenu tvornicu. Direktor Kudera me je odmah primio, pozvao je tehničkog direktora i zajedno smo otišli u instrumentarsku radionicu, gdje su se instrumentalci već bili okupili. Dok su nas pomalo sumnjičavo i znatiželjno gledali, Kudera me je predstavio i objasnio im da sam ja došao na jednomjesečnu praksu. Zatim mi je njih predstavio jednog po jednog, a Rozin je o svakom od njih ponešto rekao – i to uglavnom povoljno. Rekli su im je da mi sve pokažu i da posebno naglase s čim imaju teškoća. Zatim su njih dvojici otišli, a ja sam ostao s njima.
Tijekom te “studentske prakse” upoznao sam tvornicu, stanje uređaja i radnike koji su ih trebali održavati. Bio sam oduševljen tvornicom, ali od ogromnog broja raznovrsnosti mjernih i regulacijskih uređaja većina nije bila u funkciji, a o automatskim regulatorima nisam znao čak ni teoretske osnove. Dokumentacije nije bilo skoro nikakve, a radnici su bili međusobno vrlo nepovjerljivi. No, nisam se prestrašio. Sve mi je to bilo veliki izazov koji sam oduševljeno prihvatio. Sve sam to rekao Kuderi i Rozinu, a oni su mi rekli da su me pratili i vidjeli da nisam “kancelarijski čovjek” nego da sam više u pogonu i po cjevovodima. Svjesni su teškoća, pa da me odmah na mjesec dana šalju u Zagreb u odjel za instrumentaciju poduzeća Braća Kavurić. Oni su obavljali i montažu.
U taj mjesec dana boravka u Zagrebu, zaista sam mnogo naučio. Nakon povratka u Maglaj, direktor Kudera je skupa sa mnom došao u radionicu i rekao radnicima da me je nagovorio da ostanem u Maglaju i preuzmem odjel instrumentacije. Savi se zahvalio na dosadašnjem radu i rekao da ga premješta na mjesto poslovođe alatnice. Plaća mu ostaje ista. Savo je bio zadovoljan, dok su me ostali znatiželjno promatrali. U glavi sam već imao plan kako izgraditi u opremiti prostorije, pa sam otišao do Rozina i to mu izložio. Tvornica je u svome sastavu imala i građevinsku grupu sa stolarijom, pa im je odmah izdao nalog da to obave. To su obavili brzo i vrlo lijepo.
Za mehanički dio radionice sam projektirao poseban stol, koji su od kutnog željeza izvrsno napravili u mehaničkoj radionici, no, kad su ga dopremili do naše radionice ustanovljeno da je da ne može proći kroz vrata. Pazio sam na sve detalje, a zaboravio sam izmjeriti širinu vrata. Stoga su morali odsjeći sve izdanke i ponovno ih zavariti. Oko toga je bilo mnogo smijeha i prigodnih viceva.
Godinama sam obavljao najsloženije poslove, deset godina sam bio i vodeći projektant, a to mi je bio jedini promašaj.