piše: Marica Žanetić Malenica
Tijekom mojega boravka u Australiji, krajem 2016., posjetila sam i državu Queensland na obali Pacifika. Prijatelji, kod kojih sam boravila dva dana u gradiću Redcliffe-u, dovezli su me u glavni grad Brisbane, u stambeno naselje s kućama posloženim u nizu.
„Eto, to je ta adresa“, kaže mi Tino, parkirajući se ispred posljednje. Izlazim iz auta.
Ulazna vrata se otvaraju i ispred mene se stvori stasita, još uvijek zgodna crnka u majici tople žute boje i bijelim hlačama. Smiješi mi se i prepoznatljivim svijetloplavim očima i niskom zubiju između punašnih, lijepih usana. Smiješim se i ja njoj, uzbuđena i sretna što smo se srele ovdje, na kraju ili na početku svijeta, svejedno. Grlimo se, ljubimo, pa opet grlimo:
„Ljiljo!“, prozborila sam drhtavim glasom.
„Marice!“
Bilo je to sve što smo u trenutku ponovnoga susreta uspjele izgovoriti.
Ljilja se pozdravlja s mojom pratnjom i usmjerava nas u baštu iza kuće gdje provodi, kako reče, većinu vremena. I dok se mi smještamo, ulazi u kuću da nam donese nešto za osvježenje. Kod nas je prosinac, ali kod njih je decembar i to prvi ljetni mjesec. Vruće je i vlažno. Treba stalno piti. I dok drugi za stolom ugodno čavrljaju, ja zamukla. Skupila mi se duša, ma što to značilo. A onda odjednom osjetim da mi već ionako znojnim licem počinju teći suze, u potocima, kako se to slikovito kaže.
„Što ti je?“, pita me Tino.
Svi pogledi sletjeli su na moje mokro, slano lice. Brišem se, nelagodno mi je, ali ne mogu si pomoći. Lijem suze radosnice što, poslije toliko godina, vidim drago lice svoje prve prijateljice.
Kažu da rodbinu ne možemo birati, ali zato biramo prijatelje. Oduvijek sam držala do prijateljstva, smatrala sam ga čvrstom potkom mojega života u svim njegovim fazama, od djetinjstva do ove zrele dobi. Stoga sam svoje prijateljice nastojala sačuvati, njegujući taj dragocjeni odnos koliko sam mogla i znala.
Za Ljilju ne mogu reći da sam je sama odabrala, niti je ona mene. Učinili su to za nas naši roditelji davnih 50-ih godina u Sarajevu, kada smo imale tri do četiri godine (Ljilja je mlađa devet mjeseci). Obje smo živjele u sustanarskim stanovima u staroj zgradi u ulici Hajduka Veljka, u centru grada. Kako su se naši roditelji tada svakodnevno družili, nas dvije smo bile orijentirane jedna na drugu, doslovno od malih nogu. Tako smo Ljilja i ja svoje prve godine života, one predškolske, provele zajedno. Igrale smo se i doma i iz doma, ispred kuće, jer tada i nije bilo nekog većeg prometa, osim tramvajskog, podalje od naše ulice. I, što je još važnije, nije bilo straha da će nam netko nauditi. Često smo odlazile do obližnje crkve. Ponekad bismo i ušle unutra, smočile ručice i tobože se krstile. Na ulazu u crkvu, bočno od stepenica, bila su dva lijepo uglačana, zapravo izlizana, koso postavljena kamena, koja su nam služila kao klizališta. Tu bismo, s drugom djecom, provodile poprilično vremena. Međutim, cika, buka i dernjava, koja je pratila tu našu svakodnevnu zabavu, bila je previše za tankoćutne crkvenjačke uši. Sveti ljudi su osmislili i realizirali svoju paklenu osvetu. Tako smo, jedno jutro, došavši ispred crkve, zatekli naša klizališta hrapava i obojena debelim slojem crne boje. Klizanju je tako došao kraj.
Moja obitelj se prva odselili s te adrese, a potom i njezina. Rjeđe smo se viđale, ali smo, u višim razredima osnovne škole znale provesti subotu ili nedjelju zajedno. Ponekad bih kod nje i prenoćila. Nismo išle u istu osnovnu školu, ali se dogodilo da smo se našle u istom gimnazijskom razredu. Međutim, nakon prvoga razreda ponovno smo se razdvojile, ovoga puta trajno. Moji su se preselili u Split i tijekom pet zadnjih desetljeća vidjele smo se dva ili tri puta.
Ljilja je bila novinarka, udala se za liječnika i rodila dvije kćeri. Vjerojatno bi i sada živjela u Sarajevu da nije bilo rata, kada je s djecom pobjegla u Hrvatsku, na otok Pašman. Jednu od tih bosanskih ratnih, a hrvatskih poratnih novih godina je s djecom dočekala u mojemu splitskom domu. Bilo mi je zaista bolno gledati ispaćenu, osamljenu, preplašenu i nesretnu ženu s rukama koje drhte i cigaretom koja se ne gasi. Borila se hrabro s poražavajućom i deprimirajućom spoznajom da njezina ugodnog i udobnog građanskog života više nema. Provela je s djecom u prizemlju nedovršene i hladne vikendice muževljevih roditelja barem dvije godine prije nego im se i on uspio pridružiti. Otišli su u daleku Australiju i krenuli od početka. Nikada više nije radila u struci. Osposobila se i za knjižničarku, ali nije se uspjela zaposliti. Radila je ponekad ponešto, uglavnom brinula o djeci i kući. Prvih godina smo se čule telefonski, a potom više ni to. Vidjele smo se, mislim, još jednom nakratko u Splitu. Facebook, hvala mu, ponovno nas je spojio.
Moja prva prijateljica mi prinosi čašu punu soka da ne dehidriram. Nazdravljamo susretu.
Tijekom tri dana, koliko sam s njom dijelila intimu njihova doma, žvakale smo, kao žvakaću gumu, crtice iz našega djetinjstva. Nečega se sjećala ona, nečega ja, i tako se postupno slagao kaleidoskop.
„Sjećam se, vi ste prije tvog polaska u prvi razred preselili u neboder u ulici Maršala Tita, na jednu od najljepših pozicija u gradu. Često smo dolazili kod vas, a uvijek Prvoga maja, jer je tada bila parada, koja se najbolje vidjela s vaših prozora. Nije bilo čekanja satima na ulici. Mama je za tu priliku popravljala i glancala cipele, štirkala mi bijelu košulju i oblačila teget suknju. I tako godinama. Sve je prohujalo. Ostade mi tek okus bombona 505 sa crtom u ustima i nostalgija za vremenom kada smo svi imali manje novca, a više umijeća radovanja.“
„Ni ulice, u kojoj smo provele rano djetinjstvo, više nema“, velim ja, „srpskoga hajduka Veljka smijenio je bošnjački pjesnik Musa Ćazim Ćatić. Tek je broj 2 ostao isti.“
Brzo su prošla naša tri zajednička dana. Na rastanku su se zagrlile i poljubile dvije bake istom radošću kojom su to nekada davno činile dvije djevojčice.
„Dođi kad god hoćeš, ostani koliko god hoćeš, uvijek si ovdje dobrodošla“, reče mi na rastanku moja prva prijateljica, tamo na kraju ili na početku svijeta. Svejedno!