piše: Mirela Bajlović-Marasović
Ovih dana mi se srce nekako divlje ubrza… naviru mi lijepa sjećanja… sjećanja koja si baš i nisam mogla ovdje dopustiti… jer previše me boljela spoznaja da sam zakazala… da sam otišla… da ništa nisam mogla promijeniti u Hrvatskoj, osim pomiriti se s činjenicama našeg državnog i društvenog stanja… a to nije bila opcija… osjećaj da nisam bila dovoljno podobna… dovoljno preko veze‘… dovoljno izdržljiva, dovoljno snalažljiva… nisam ništa mogla osim dušu prodat´političkom ološu i tonuti u jadu, bijedi i neimaštini… a ni to nije bila opcija… pa sam otišla…
Nnadam se da vam je nepoznata ta ambivalentnost između prijezira i ljubavi prema Hrvatskoj… grozna je… ali naučih ovih dana razdvojiti jedno od drugog… jedno je osjećaj, a drugo je noćna mora naše stvarnosti Republike Hrvatske… i svi smo je svjesni…
No, ono što osjećam… i mislim da nam je mnogima koji smo se odlučili otići, slično… to što osjećam ovih dana… dok gledam tu borbu na tom terenu, tu volju, želju… to je stvarno, ali stvarno -neopisivo!