piše: Martina Budimir
Stani!!! Ne odmah drvljem i kamenjem! Pročitaj najprije tekst!
Moj prvi tekst na ovome portalu objavljen je daleke 2012. godine i bio je o nogometu. Nije to bilo slučajno, baš kao ni ovaj koji pišem sada.
Netom nakon rođenja pokojni je otac svaku od svoje tri kćeri učlanio u klub navijača Hajduka. Svakog smo ljeta za vrijeme godišnjeg obiteljski išli na bar jednu utakmicu Kupa Marjana.
Ja sam ta koja sina i supruga, koji se u mladosti aktivno i uspješno bavio nogometom, potičem da gledaju nogomet jer ponekad im se privlačnijim čini neki film koji je, eto, baš u vrijeme tekme.
Sport nije samo zabava za mase. Sport nama, kao žiteljima zemlje u kojoj je puno toga otišlo u Honduras, vraća nadu, ponos, zajedništvo. Podsjeća nas da neke stvari još uvijek imaju smisla i da je puno toga nekoć itekako imalo smisla.
Ne pretjerujem i ne, nisam patetična. Naša je reprezentacija uz pravoga vođu i sama osjetila da čini nešto bitno. Konačno su pokazali da imaju Teamgeist, da igraju za puno više od plasmana, osobnog rejtinga, za puno više nego tek za puku obvezu.
Premda kilometrima i kilometrima daleko, osjetili su igrači taj naš doping, osjetili su da nacija konačno diše ujedinjeno za jednu stvar, za svoju zemlju. I čini mi se, bez pretjerivanja, da su se svi borili jednim srcem za svoj narod. To je taj duh mladića od kojih su neki imali teško djetinjstvo, ali su se uzdigli iz mase pokazavši što mogu na onome sportskom polju na kojemu je to najvjerojatnije najteže.
Taj doping nemaju mnogi, taj se doping vidi i bez posebnoga doping-testa u svakoj izjavi, u svakom pokretu, u svakom pogledu naših, da, naših igrača jer reprezentacija je vraćena narodu.
Stoga ne čudi masovni dolazak nas, običnih smrtnika na doček ne božanstava, ne nekog tamo dalekog, nedodirljivog, nego naših igrača, igrača koji su svoje srce ostavili na terenu za svoj narod. Pa kako im onda ne pokazati koliko znače, što su postigli?!
Nije mi dugo trebalo za nagovoriti supruga i sina da i mi budemo tamo, dio nečega za povijest, kad smo ionako u ponedjeljak zbog liječničkog pregleda u Zagrebu. Poučena iskustvom drugih javnih okupljanja kontaktirala sam nekoliko osoba, institucija, udruga. Osobe s invaliditetom, naime, na sličnim događajima imaju predviđen pristup i prostor gdje sa svojom pratnjom neometano mogu dijeliti radost kao i ostali.
Od svih kontaktiranih, javio mi se predstavnik jednog od organizatora, dao mi svoj broj i rekao da će postojati koridor za osobe s invaliditetom. Ostavili smo automobil kod rodbine, ukrcali se jedva u drugi vlak koji je naišao jer i prvi je bio prepun navijača i za 8 minuta stigli na Glavni kolodvor. Osjećaj je bio neopisiv. Masa ljudi, koja se uz pjesmu kretala prema Trgu bana Jelačića, disala je jednim srcem.
Trebali smo ući iz smjera Ilice, pa smo se izdvojili iz mase i preko Cvjetnog, sjetivši se naravno kupiti tekućine, došli do trga. Blokada. Nema naprijed. Jedva dozvavši redara, objašnjavam da nam je gospodin iz organizacije objasnio da tu trebamo ući do prostora za osobe s invaliditetom. Masa se pridružuje i spontano pravi prolaz do ograde.
Bum, tras, pravo muški udarac! Poznati sportaš laktovima se probija kroz nas, ne mareći što usput nekoga može ozlijediti. Uz skoro pa naguravanje i par grubih riječi s istim onim zaštitarom, prolazi kroz ogradu. Zaštitar zaboravlja na nas. Opet ga dozivam i ljudi oko nas ga podsjećaju da nas je trebao propustiti što potom i čini.
Srećemo gospodina iz organizacije koji nam pokazuje gdje da se, uz ostale osobe s invaliditetom, smjestimo. Dijete i ja sjedamo na stubu, suprug se sprema to učiniti. No brzinom bljeska, dva zaštitara, svaki pod jednu ruku, grubo hvataju moga petnaestogodišnjeg sina i odvlače ga izvan ograde kao najgoreg kriminalca. Isto pokušavaju i sa mnom. Uvjerena da se radi o nesporazumu, objašnjavam da je sve unaprijed dogovoreno, da nismo slučajno tamo.
Dvojica, rekla bih nadređenih uspljuvaše se i ne žele slušati. Na kraju, kao, smije ostati samo suprug, bez pratnje. On na to nije pristao, ne biste ni vi, vjerujte. U periodu od 13,30 do skoro 18,00 h sati molila sam, kumila, no uzalud. Moj je suprug, a doista ne znamo razlog, jedina osoba s invaliditetom koja nije imala pravo sa svojom pratnjom biti u prostoru na kojem su bile raznorazne nabigu.ice, valjda svatko tko je poznavao nekoga od privilegiranih ili zaštitara.
Uvijek uglađen i uljudan, visokopozicionirani gospodin na isto tako me fin i uglađen način odbija: “Sad je tako, ne mogu svi unutra. Sad ostanite gdje jeste.” Ne moram napominjati da je bilo tek desetak osoba s invaliditetom plus pratnja koja se u svakom civiliziranome društvu podrazumijeva.
Poslah protestni SMS gospodinu iz organizacije koji dolazi do nas i nakon razgovora sa zaštitarom govori da to sad više nije u njegovoj moći. Žena s dvoje djece tinejdžera, koja je u VIP zoni u kojoj smo bili iza ograde, a koja je očito u srodstvu s jednim od zaštitara, živčano mi govori: “Pa već ste pitali!” Jesam i opet ću. Nije ovo stvar principa, ovo je stvar elementarne pristojnosti i sigurnost jer osoba na jednoj nozi ne može satima stajati u gužvi u kojoj vas svakoga trena netko gura.
Ne dočekavši nogometaše, tužna srca i s gorkim okusom u ustima, svjesni svojih mogućnost i nedostatka senzibiliteta za supruga kao osobu s invaliditetom, malo prije 18h ipak odlučimo otići. Uz pomoć ljubaznih prometnih redara, uspijevamo izaći iz mase i dokopati se Vlaške, usput srećući one koje na trg više nisu pustili pa imaju svoje male tulume.
Javni prijevoz je u kolapsu, jedva dolazimo do normalnog taksija jer Uberu cijena raste ovisno o potražnji i odlazimo do bratića u Dubravu. Prepričavamo, večeramo, pokrivamo masu drugih tema u razgovoru i zaključujemo da je dobro da smo otišli jer skoro je 21h, već je pala i kiša u međuvremenu, a njih još nema.
Program od tek dvadesetak minuta, nogometaši kojima na koncu gase svjetla, vjerujem razočarani ljudi od kojih neki od 5 ujutro čekaju na trgu. I kako onda povjerovati da će nacija na krilima probuđenoga ponosa i vjere da je moguće bolje, prosperirati, trgnuti se?! Organizacija koja se pretvorila u kaos, program koji to nije, sila, protekcionizam i dva svijeta na svakome koraku…
Moram napomenuti da su osobe s invaliditetom, koje su bile ispred ograde, na kraju gledale u stražnjice ljudi koji su se ipak progurali ispred njih. A te su osobe s invaliditetom cijeli dan bile na suncu pored privilegiranih, bez da im je itko ponudio da dođu u hlad na osvježenje pod šator. Dakle, ako imate neki invaliditet, tko vas šljivi, što imate upće raditi tamo, niste dovoljno vrijedni…
Žao mi je, dečki, što vas nismo dočekali, ali imam potrebu reći da i dalje stiže naša pošiljka dopinga pozitivnih misli, vjere u vas i zahvale. Jer ipak, u cijelom tom kaosu, izvire tračak ljudskosti onih koji su još ostali ljudi. Odrasla u Berlinu, vidjela svijeta, živi za naše pojmove imućno, ali Anica Kovač ipak je neumorno nosila ljudima vodu, osvježavala ih, pristupila skromno i ljudski svakome od nas, pripadnika stoke sitnoga zuba.