piše: Sandra Marelja Muić
Stojim između polica s voćem u sićušnom kiosku, otvoreni hladnjak s pićem i mliječnim proizvodima filtrira ka mojim plućima dok mi klima koja stoji iznad kase botoksira facu.
Prodavačica diže pogled sa svog mobitela i prima mi vrećice. Umra Oliver, kaže ona.
Od svega što mi se nije smrzlo u te tri minute tamo, smrze mi se sad i duša. Kupim svoje stvari i tražim komadiće hlada dok se
morskim putem vraćam kući. Danas zovu 37 stupnjeva. Deset je sati, nedjelja, posljednji vikend u srpnju, megainvazija luftića. Dok hodam iznad plaže, aromaterapija kokosa i faktora pedeset mi lijepi nosnice.
Otišao je znači i on; nismo nikad mogli zamisliti da će takvi ljudi isto otići. Sve lijepo iz djetinjstva, sve teško iz života, sve ovo i sve ono, svemu je nekako uvijek kumovao i on. Vosak za srce, suza za jučer, mjesec koji se naklonio večeri. Radost, tuga, sjeta, sreća.
Sjetim se rafijola s preslatkim rubom skrućenog cukra koje bi se donosile u tratimentu (slatko koje je se dijeli nakon svečanosti) nakon pira, klizavih japanki po pramcu barke, ljetnog ručka sa susjedima za vanjskim stolom ispod ljubičastih grozdova glicinije. I prije svega, sjetim se svojih putnih torbi iz godina iseljeništva, jer s njima je uvijek putovao i on.
Kad bi se zrakoplov nadvio napokon nad zračnom lukom Resnik i kroz prozor se ukazala ona prekrasna modrina u kojoj se ljeskao Kaštelanski zaljev, a između Čiova i Splita otvarao put Šolti i Braču, kad bi srce znalo da je tamo gdje treba biti. To je otprilike bilo sve ono što je nama gastarbajterima tadašnjim Oliver davao i ono zašto, očito, i on sam nikad nije otišao iz svoje Dalmacije.
U ono doba se glazba još nabavljala regularno na original kazeti ili cd-u, i uvijek je posjet kući značio da se može doći do nečega što dosad nismo imali. Ništa nije držalo tako na životu kad si živio između stranih okvira, kao što je to mogao Oliver.
Čitam da je, nakon što je prvi put izišao s liječenja, otišao vidjeti svoj brod. Samo komad mora dovoljan je da bi čovjek bio sretan. Ima nas freakova koji ni u Zagrebu nismo htjeli studirati, a kamoli u Deutschlandu, nego samo natrag moru. Pronaći mjesto gdje duša diše, bez obzira na sve što je to tražilo zauzvrat. Kako se samo mogu identificirati s jednim takvim morskim čovjekom.
I, eto vam vaš nacionalizam u ping-pongu između partizana i ustaša kad cijela bivša država, od Vardara do Triglava, oplakuje jednog pjevača koji o nikome nikad nije ružnu riječ rekao, iako je decidirano od 91. zaustavio svoje koncerte u susjednoj državi.
Poznajem velike umjetnike koji su prekidali koncert jer se netko nakašljao ili zastrugao stolicom i nikad nisam znala po čemu su oni veliki, osim po talentu. I poznajem Olivera, koji je na svom posljednjem humanitarnom koncertu skinuo kapu ispod koje se pokazala ogoljela glava od kemoterapija. Publika je gromila.
Koliko snage je trebalo za održati koncert tijekom liječenja i koliko je utjehe pružio svima onima koji šeću Dolinom smrti i nadaju se izići iz nje pokazavši time da je samo jedan od njih, samo čovik s mora.
Ako si nećemo jedni drugima pomoći, tko će nam pomoći, kaže Oliver .
Tko je toliko ljudi usrećio svojom dušom, zaslužuje zauvijek ostati s nama.
Virujen u anđele da će biti tako.