Mirko Popović
Neznano zastaneš
hod ti nastave koraci
preko mosta ih čuješ
u dûgu se izdužuju
A tvoj pogled nagnut
nad površinom klizeće vode
lik ti i nebo skameni
u dubini
kao da te ptica odozdo
jednim okom motri
a drugim netremice
već zasijeca u žrtvu –
ribicu zastalu
poput ukočene sjenke
Ne pitaš kamo su
otklizale vode, ni kamo su
otišli tvoji koraci
jer bez daha
čekaš ishod
mirno i dugo šuteći
kao šum glatkih
vodenih žila, kao duše
onih koje si prebolio