VELA GOSPA I VELA DINJA

piše: Marica Žanetić Malenica

Od kada ne radim svi dani su mi isti, osobito ovi ljetni. I svi su mi nedjelje. Čini mi se, jutrom kad se budim, da sam junakinja one američke fantastične komedije Beskrajni dan, u kojemu glavni glumac (Bill Murray) stalno proživljava jedan te isti dan.

Tako i ja, po uhodanom hodogramu, jutrom novi dan u moru s galebovima pozdravljam, predvečer se s njim u tom istom moru opraštam. Dok na dalekom horizontu nestaje užarena kugla i rumena večer se postupno pretvara u noć.

Tijekom dana obavljam uobičajene kućanske poslove u svojemu ljetnom domu na Braču, u malome mjestu Mirca kraj Supetra.

Srijeda je. Sjedim na balkonu s unučicom i kćerkama. Potkrovlje ima svojih mana, to u nekim godinama koljena prva ćute, ali taj divan panoramski pogled na brački kanal i Split nešto je neprocjenjivo. A tek noću, kad Split sja u „ijadu koluri“.

Privodimo objed kraju. Dižem se, kupim tanjure i zdjele, odnosim ih u kuhinju. Koju minutu poslije vraćam se s polovicom lubenice, netom izvađene iz frižidera. Petnaesti je kolovoza, kršćanski blagdan Velike Gospe! Današnji objed ne može proći bez ove tikve, koja se uspjela poistovjetiti s voćem i izboriti status omiljene ljetne poslastice. Odavno to moji ukućani znaju, a znaju i zašto. Kćeri se smješkaju i namiguju put mene.

Vuče to svoje korijenje iz davnih ljeta koja sam provodila kod moje Babe na Korčuli (za razliku od drugih otoka i obale gdje su bake none, na Korčuli su bile i ostale babe).

Iako je moja majka rođena u katoličkoj obitelji i rasla uz bogobojaznu majku, a crkva joj bila tik do rodne kuće, nije bila religiozno muzikalna, kako je to znao reći moj suprug sociolog. Pa ni svoju djecu nije odgajala u religioznom duhu (nas dvoje starijih je, priča se, Baba uspjela tajno krstiti). Nisam išla u crkvu, a u školi tada nije bilo mjesta za vjeronauk. Vjerski blagdani nisu bili i državni, pa nisam bila upućena u njihove nazive, značenja, niti datume obilježavanja. Unatoč tome, za jedan od njih sam točno znala kad pada i radovala mu se k’o malo dijete, što sam tada i bila. U Veloj Luci, baš kao i u drugim mjestima, 15. kolovoza slavila se Vela Gospa.

Svakog sam ljeta nestrpljivo čekala taj dan. Imala sam svoja dva valjana razloga. Na Velu Gospu, od ranog jutra, osjećalo se uzbuđenje i užurbanost, neka veća doza pobožnosti, praćena i pojačanim vjerskim aktivnostima. Počinjalo je oglašavanjem crkvenih zvona i odlascima na misu, da bi predvečer kulminiralo središnjim euharistijskim slavljem s procesijom. Predvodili su je crkveni dostojanstvenici i ostale sluge Božje, odjeveni u svečane bijele odore s izvezenim zlatnim ornamentima. Nosili su kip Gospe, veliki križ i ostala vjerska znamenja, a iza njih se slijevala domaća čeljad svih uzrasta, svečano odjevena.

Svatko, tko je držao do sebe i Boga, morao je taj dan biti viđen u procesiji, koja je obilazila središnji dio Luke, od jednog do drugog kraja duboke uvale oko koje je moje rodno mjesto ugniježđeno. Tu bi bila i sva naša rodbina (svojta), pa sam se, gledajući sa strane tu meni neobičnu i nerazumljivu feštu,  trudila prepoznati bližnji i daljnji rod te ostale poznate mi domaće likove.

Tijekom procesije se pjevalo, sviralo (limena glazba), ćakulalo, a vjerojatno malo i ogovaralo one koji bi, po bilo čemu iskakali iz tih ujednačenih tamnih tonova robe o’ sveca. Bio je to upečatljiv događaj, kojem sam svjedočila i kad više nisam bila dijete, s tim da je s godinama u procesiji bilo sve manje moje rodbine, a sve više nekih drugih, nepoznatih mi ljudi.

Drugi i meni nedvojbeno važniji razlog, zbog kojega sam nestrpljivo iščekivala Velu Gospu, posve je banalan. Naime, ovaj kršćanski blagdan s godinama mi je postao sinonim za velu lubenicu (dinju), koju je baba Marija (po kojoj sam i dobila ime) svakog ljeta kupovala samo i jedino na taj dan.

Napominjem da se u to vrijeme voće baš i nije kupovalo, već smo uglavnom vitamine dobivali iz plodova vlastitog vrta i polja (vrtla i poja). Tako sam se sladila breskvama (praskama), grožđem (grozjem), ponekom žutom šljivom (šlivom) ili jabučicom, koju bi ubrala u vrtu iza kuće mojih praroditelja. Pretkraj ljeta sam odlazila u obližnje polje po prve smokve, kao i kupine koje su nas mamile sa suhozida uz prašnjavu usku cestu, kojom su se tada služili tek ljudi i magarci (tovari).

Ali, vratimo se dinji. Baba bi je kupila izjutra rano (prodavale su se direktno s kamiona kojima bi ih dovozili na otoke) i po dolasku doma stavljala u kantu (lamin) s vodom da se hladi do objeda (obida). Lamin bi uglavnom spuštala u gustirnu koja je bila u kuhinji (kužini), gdje se i kuhalo i blagovalo. Ponekad bi je Dida onako ponosno obgrlio svojim mišićavim rukama i odnosio do barke, opasao konopom i spuštao u more. Nije tada bilo ni frižidera ni klime, a i ljeti se kuhalo na štednjaku na drva.

Toga, po svemu osobitog dana, objed je bio obilniji i raznovrsniji. Na trpezu se iznosila mirisna i vrela goveđa juha s krupnom tjesteninom (manistrom), a uz lešo kuhano meso imali smo razne priloge od povrća (najdraži mi je bio dušeni kupus) i krumpira. Baba je, još kao mlada djevojka, služila kod jedne imućne dubrovačke obitelji i bila ispomoć u kuhinji. Tijekom te dvije godine naučila je pripremati određena jela te se, po udaji, razvila u vrsnu kuharicu. I danas su mi mirisi s njezine trpeze pohranjeni negdje u nosnicama.

E, nakon tog bogatog objeda slijedili su oni trenuci za koje sam tih dana živjela. Na trpezu bi došlo njezino veličanstvo – dinja od barem petnaest kila.

Desetljeća su prošla od tih mojih ljeta. A ja sam, kroz sve godine života svojega, vjerojatno u sjećanje na moju dobru Babu, nastojala svakog 15. kolovoza na obiteljski stol poslije objeda iznijeti hladnu lubenicu. Jer, Vela Gospa i vela dinja su negdje u meni iracionalno, ali trajno povezane. Dok ih moja smrt ne rastavi.