piše: Marica Žanetić Malenica
Sjedim u jednom od gornjih redova velike amfiteatralne dvorane Filozofskog fakulteta u Zagrebu i sa suprugom i mlađom kćeri pratim ceremoniju promocije studenata različitih usmjerenja. Čekam, tog proljetnog dana 2002-e godine, da na red dođu novopečeni psiholozi, diplomand jednog od najpopularnijih, ujedno i najtežih studija, među kojima je i naša starija kći.
Dok u novom kostimiću, koji mi je za tu prigodu sašila moja susjeda, iščekujem poziv upućen psiholozima, prisjećam se telefonskog poziva prije nekoliko mjeseci u kojemu mi kći javlja da mi za pedeseti rođendan poklanja diplomu. Prisjećam se i mojega uzbuđenja, nemjerljivoga.
Evo ih, dolaze na podij. Pogled mi nepogrešivo cilja nježnu siluetu kovrčave svijetle kose i lijepih plavih očiju kojima ju je otac darivao. Odavde je nemoguće vidjeti boju, ali vidim ih kako nas pogledom traže. Njoj je puno teže u toj masi ljudi ugledati nas troje, njezinu obitelj od koje se odvojila s tek navršenih osamnaest godina.
Prozivaju ih jednog po jednog, čestitaju im, uručuju diplome… Konačno tuljac stiže i u njezine ruke. I dok pozivaju drugu struku, gledam je kako se ubrzanim korakom penje stepenicama prema našem redu. Stiže do mene, predaje mi diplomu uz riječi: „Evo ti je, zaslužila si je!“ Grlim je, a suze nekontrolirano oplahuju i njezino i moje lice.
Kada je već u drugom razredu gimnazije naša kći rekla da želi studirati psihologiju, znali smo što nas čeka. Bio je to jedan od rijetkih studija kojega nije bilo u Splitu, a ni sada ga nema. Znači, opcije su Zadar ili Zagreb. Nijednom riječju je nisam pokušala odgovoriti o njezina nauma, poučena osobnim iskustvom. Davno sam se zarekla – ako sam već ja morala ostati u Splitu i studirala ono što se nudi umjesto onoga što želim, moje kćeri moći će birati.
Zadanu riječ trebalo je održati u ratno i poratno vrijeme, kada smo svi, osim ratnih profitera, vrlo teško živjeli. Plaće nikad nisu bile niže, i nikad nismo kao tih nekoliko godina svaku kunu dvaput okretali u ruci prije nego što bismo je potrošili. Jedino sam tih godina pašticadu kuhala samo od suhih šljiva, tražila recepte za sirotinjska, jeftina a zasitna jela, krpala donje rublje i čarape, osjećala grižnju savjesti što svojoj djeci podvaljujem mlijeko s vodom koju sam dolijevala da ga bude više.
Čim je počela govoriti o svojim namjerama da ode u Zagreb, grozničavo sam razmišljala kako do dodatne zarade kojom bismo financirali njezin studij. I sjetih se da bi mi u ovakvoj situaciji dobrodošla moja diploma ekonomistice koje sam se, samo dvije godine prije odrekla kako bih se prekvalificirala u novinarku.
Otvorila sam knjigovodstveni obrt i počela skupljati prve klijente. Kako nikad nisam radila baš knjigovodstvene poslove trebalo je učiti, pitati one koji znaju, naći male poduzetnike koji će mi vjerovati, nabaviti računalni program, stvoriti u dvosobnom stanu prostor za rad…
I tako sam se našla u apsurdnoj situaciji. Moj hobi (pisanje) postao mi je glavni posao (novinarstvo), a moj dotadašnji posao (ekonomski) ne baš hobi, ali dopunski izvor zarade. Knjigovodstveni obrt nazvala sam po svojoj kćeri i odlučila ga raditi narednih nekoliko godina. Kada je ona maturirala, već sam imala dovoljno klijenata i počela ponešto zarađivati. Slijedio je trodnevni prijemni ispit na Filozofskom fakultetu koji je naša odlikašica uspješno položila i ušla u onih prvih četrdesetak koji će se školovati o državnom trošku. Slali smo joj koliko smo mogli, dovoljno za podmirenje studentskog doma, menze i ostalih troškova.
Bile su to za mene vrlo naporne godine. Nakon posla hitala sam doma gdje me je čekala mlađa kći koja je tek krenula u osnovnu školu i suprug ne baš vješt u kućanskim poslovima, čekala me je i hrpa knjigovodstvene dokumentacije koju je trebalo proknjižiti kao osnovu za izvješća zakonom propisana. I tako danima, mjesecima, godinama. Počeo se nazirati kraj studija, posao je postupno opadao. Neki klijenti su zatvarali svoje obrte i tvrtke, neki su prerasli moje mogućnosti i prelazili drugima, a nove nisam uzimala.
Kada je zazvonio telefon i kći mi priopćila da je obranila svoj diplomski rad, imala sam još samo jednog klijenta. Toga dana, neposredno prije mojega pedesetog rođendana, nazvala sam ga rekavši kako mi više nije isplativo raditi i zamolila da nađe nekog drugog. Potom sam poduzela radnje za zatvaranje obrta.
Činjenica je da sam jedino tih desetak godina bila sretna što imam diplomu ekonomistice koja mi je omogućila da u kritičnom trenutku, u godinama opasna i siromašna življenja, dođem do dodatne zarade. Tijekom njezina studija plaće su se postupno povećavale i više nisam imala valjan razlog da radim dva posla i obitelji oduzimam i ono malo vremena koje smo mogli zajedno provesti. Od obrta je ostao tek pečat naziva „Tihana“, nekoliko memoranduma i ponešto knjigovodstvene pismenosti i znanja o tome kako se radi bilanca…
U zamjenu za tuljac, kćeri pružam buket, grlimo se, ljubimo se, ushićene što je uspješno završen do sada najvažniji obiteljski projekt i što je u naš dom stigla još jedna vrijedna diploma.