piše: Filip Ćorlukić ……Iz knjige „Moja sjećanja na minulo stoljeće“
Bio je to prvi veliki prijelom; prva skretnica u mome životu, ali to još nije bila moja odluka. Uselili smo se u malu dvorišnu katnicu u derventskoj Gornjoj mahali, na samom ulazu u grad.
Kuću nam je iznajmio Anto Jurakić. On i njegova sestra su stanovali u kući uz ulicu, a tu su imali i kavanu. Uz kavanu je bila i mala trgovina trgovca Dugandžića s uobičajenim kućnim potrebštinama.
Premda je selidba iz sela u grad za mene morao biti izvanredno dojmljiv događaj, i danas mi je teško shvatiti da se ja u vezi s tom selidbom uopće ničega ne sjećam, ali se mlađi brat Anto sjeća mnogih pojedinosti. Tako, na primjer, on se sjeća da su se kola s ono malo stvari koje smo vozili ubrzo nakon polaska prevrnula i sve se prosulo. Susjedi su poslije govorili da: “To ne sluti na dobro”.
Dobro se sjećam prvog dana škole. Bilo me je strah. Škola je bila vrlo zahtjevna i ja sam vrlo brzo naučio čitati i pisati. Krasopis je bio poseban predmet, a ja sam imao najbolji rukopis u razredu.
Od djece se sjećam samo naše susjede Branke Majstorović, a tada sam upoznao Zlatka Hila, čiji je otac preko puta železničke postaje imao hotel Motajicu. Njega sam iz tog perioda jedinog zapamtio. To je možda zbog toga što sam kod njega tada prvi puta u životu vidio bananu. Bilo je to na odmoru i ja sam ga pitao što to jede, a on mi je dao pola banane. Noseći ocu ručak, brat i ja smo ponekad svraćali kod Zlatka, gdje nam je uvijek bilo zabavno. On je imao klavir, a u vrtu je imao lijesku s crvenim lišćem, što nas je posebno čudilo.
Početkom drugog smo polugodišta već mnogo toga naučili. Jednog smo dana čitali nekakve pjesmice, a onda je časna sestra rekla da želi vidjeti ima li među nama pjesnika. Zato neka svatko od nas pokuša sastaviti po jedan kratki stih. Bilo je to nešto novo. Počeo sam intenzivno razmišljati, ali se ničega nisam mogao dosjetiti. Mnoga su djeca već pročitala svoje stihove. Bilo je i smijeha i pohvala, a ja nikako nisam uspijevao izmisliti nešto što bi barem približno bilo nalik na stih. U jednom zatišju časna sestra je došla do mene, pogladila me po glavi i blago upitala:
«Što je Filipe? Zar je to tako teško?».
Ja sam posramljeno šutio i kružio okolo očima, tražeći spasonosni stih. Pogled mi se zadržao na prozoru, kroz koji sam vidio da vani snažno sniježi. Odjednom mi je u glavi bljesnulo – imao sam stih! Ustao sam i radosno izdeklamirao:
«Sniježak prši, nuždu vrši.»
Očekivao sam pohvalu, ali sam dobio takvu šamarčinu, da mi je zazvonilo u ušima. Časna sestra je to popratila riječima:
«Sram te bilo. Sjedi bezobrazniče jedan».
Bio sam strahovito zbunjen. Nisam mogao shvatiti zašto sam dobio šamar. Što sam pogriješio? Naime, tada nisam znao što to znači: vršiti nuždu. U selu nije bilo klozeta. Nužda se obavljala negdje uz među, ili u obližnjem šumarku, a za to se govorilo: «Ići na stranu» ili: «Ići poradi sebe». U Derventi smo u stanu imali klozet, koji smo, po turskom, zvali ćenifa. U toj dugačkoj ulici kuće nisu imale vodovod, nego su se svi snabdjevali vodom s jedne česme, koja je od naše kuće bila udaljena oko pedeset metara.
Već nakon završetka prvog razreda ja sam puno čitao. Sjećam se samo jedne knjige. Naslov joj je bio: “Jogijeva tajna”, a sjećam se i nekih pojedinosti iz te knjige. No, školu sam zamrzio i odlučio je napustiti nakon što uspješno završim prvi razred. Prošao sam s odličnim uspjehom, a tek neposredno prije upisa u drugi razred došao sam ocu i ozbiljno mu rekao:
«Slušaj tata. Ja više neću ići u školu. Znadem čitati, pisati i računati, pa zašto bi se više gnjavio sa školom?».
“Dobro Filipe”, reče mi otac. “Neka bude kad si tako odlučio. Sutra ćemo ti potražiti posao.”
Sutradan me otac poveo u grad, ali mi nije mi rekao kamo idemo. Stoga sam se iznenadio kad je ubrzo skrenuo je prema obližnjoj kovačnici, u kojoj je radio jedan veliki tamnoputi kovač, s ogromnim brkovima. Mi djeca smo često gledali kako velikim čekićem kuje po užarenom željezu, ili potkiva konje. Svi smo ga se bojali pa smo stajali malo podalje.
Ušli smo u kovačnicu, a ja sam onako prestrašen držao oca za ruku.
“Pomoz’ Bog majstore”, pozdravio je moj otac. “Evo, kako smo se jučer dogovorili, doveo sam ti svoga sina da kod tebe izuči kovački zanat.”
“Bog ti pomog’o komšija”, odzdravi mu kovač. “Jakako da ću ga uzeti za šegrta. Viđajam ja njega. Dobar je to momčić. Jak je i bi’će dobar kovač.”
Oni su još razgovarali, ali ja u panici koja me je zahvatila više ništa nisam čuo. Sve mi se smutilo u glavi. Odjednom sam se osjetio kao da sam poslije dugog ronjenja naglo izronio iz vode i udanuo. Odluka je bila jasna i neopoziva, pa sam glasno uzviknuo:
«Tata, ja sam se predomislio – hoću u školu».
“Dobro Filipe, to je tvoja odluka”, reče mi otac.
“Ako se predomisliš, kod mene ti je mjesto osigurano “, nastavi kovač, široko se smijući tako da mu je niz bijelih zubi blistao ispod crnih brkova.
Ja ih obojicu brzo pogledam, pa čak i bez pozdrava istrčim iz kovačnice i odjurim kući.
Otac nas nikada nije na nešto prisiljavao. Batine nisu bile njegova metoda odgoja. Spomenut ću još samo jedan primjer. Otac nije pušio, pa u kući nije bilo cigareta. S gostima se sjedilo u dvorištu, ili u Jurakićevoj kavani. No, prve zime kad smo se doselili, uvečer smo u kući imali goste. Kad su otišli, ja sam na stolu pronašao cigaretu. Uzeo sam je i otišao u sobu na spavanje. Budući da nije bilo dovoljno prostora za više kreveta, ja sam spavao u krevetu s ocem. U pećici je gorjela vatra pa nisam mogao odoljeti izazovu – zapalio sam cigaretu i zavukao se u krevet. Uto sam čuo da dolazi otac, pa sam se s upaljenom cigaretom sav uvukao pod poplun. Što je bilo i za očekivati, otac je osjetio dim cigarete, maknuo poplun, uzeo mi cigaretu iz ruke, bacio je u vatru i bez riječi legao u krevet.
Sutradan mi je bio rođendan, a za rođendan sam uvijek dobivao nekakav dar. Obzirom na ono što sam učinio, očekivao sam da neću ništa dobiti. U neko vrijeme nakon što sam se probudio i doručkovao, otac se vratio iz grada. Smijući se prišao mi je, čestitao mi rođendan izvadio iz džepa paklo duhana i lulu, pa mi ih smiješeći se pružio uz riječi:
«Evo ti za rođendan. Odrastao si i znam da ti to treba».
Bio sam strašno posramljen, a počeo sam pušiti tek nakon trideset godina i to u jednoj izvanredno konfliktnoj situaciji.
Otac je u obitelji bio apsolutno dominantna figura. Radno vrijeme mu je bilo 12/24 sata. Kad je radio nuću, morao je kod kuće odspavati. Noću je opet spavao, a naredni dan je radio. U slobodno se vrijeme i kada nije spavao, družio sa svojim društvom.
Majka je bila vrlo samozatajna. Opterećena kućnim poslovima, malo je imala vremena za nešto drugo. Bilo nas je već četvero djece. Trebalo je prirediti objede za sve nas, a imali smo i svinje i kokoši. I povrtnjak je spadao u njezina zaduženja, zatim pranje rublja, što je u to vrijeme bio vrlo težak posao.
Ona nikad nije prežalila što smo otišli sa sela. S nama se nije imala vremena dovoljno baviti, a budući da nikada nije naučila čitati i pisati nije nam mogla pomagati ni oko škole. Sa susjedama je tek ponekad malo popričala preko uličnog plota.
Sjećam se samo jedne posjete. Mama je poslije ručka sjedila i pila kavu, kad je zbog nečega došla susjeda Hanifa. Mama joj je rekla:
«Oprosti komšinice, rado bi’ te ponudila kavom, ali znam da je ramazan (muslimanski post, kada po danu ne smiju ništa jesti ni piti)».
Hanifi je zamirisala kava, pa se uzvrtila tražeći nekakvo rješenje. Odjednom radosno progovori:
“Znaš šta, komšinice, de ti metni ponjave na pendžere (prozore), pa naparavi mrak i užeži sviću – pa ćemo onda popiti kahvu. Po mraku smim”.
Ne znam zašto mi se baš ta epizodica s vrlo dragom i dobrodušnom Hanifom urezala u memoriju. Sjetio sam je se tek pedesetak godina kasnije i to čitajući nekakvu knjigu iz povijesti Bizanta, u kojoj jedna princeza odlučuje otrovati nekakvu svoju suparnicu. Prema toj knjizi ona je ovako razmišljala:
“Sutra ću je otrovati, a čim umre otići ću se ispovijediti, pa će mi grijeh biti oprošten”.
Prema ovoj strahoti religijskog-đavolskog formalizma, naivna je Hanifa bila prava svetica.