Ivan Dobra Žirjanin
I toga se jutra rodija dan,
kaj ča se je zna rodit i do tad.
Sunce je bilo ušlo u moj stan
s ponistre dok san gljeda velegrad.
Ka’ odjednom na samon obzoru
dim pakleni sukne u visine;
strah zavlada na kraju i moru
sve zbog strašne i priteće tmine.
Nestalo je učas sunce zlatno,
nestala je i lipota grada…
Ča učini o’ čovika blato
posal s vragon ka’ mu je nagrada!
U oblaku toga dima ljuta
bili’, crni’, žuti’ ljuski’ duša
pet ijada jauče i luta
samo Bog i’ vidi, čuje, sluša…
Pa nedužnu svaku onu dušu,
anđel vodi u zagrljaj Boga,
di zli vitri sa’ više ne pušu,
di zvir strašna ne vreba iz loga.
To su pala dva mi moja brata;
dva blizanca, ča će bit još jača,
pa poradi slomljenog in vrata,
srce posta gorka narikača.
U meni je tog rujanskog jutra
poslin svega pup nade iznika:
nevin padneš, ali si već sutra
uspijanto, i jak si kaj sika.
O, nova će izresti mi braća;i
dva blizanca, ča će bit još jača;
svaka duša i u moju svraća,
i uz mene do sunca korača.
Ča ću reći istina je živa:
umrli su, al’ su nan u duši.
Vazda tako s ljudima se zbiva:
još smo jači čin suza osuši!
New York, 15. rujna 2001.
Ovom je pjesmom autor ove zbirke pjesama i pjesnički i ljudski, na narječju svoga otoka Žirja, reagirao na onaj strašan događaj od 11. rujna 2001. godine – samo četiri dana nakon što su se teroristi zrakoplovima s putnicima bili zabili u dva čuvena tornja Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku, popularno nazvanih newyorški blizanci.