RETROSPEKTIVA

piše: Sonja Breljak …foto album

Berlin/ Dok ove redove stavljam na “prazni list” Hrvatskoga glasa Berlin, dva dana prije nego li istekne moj godišnji odmor, vrijeme je i za njegovu svojevrsnu retrospektivu.

A bijah ga jednostavno željna. Ponekad, onako ponekad, umorim se od brojnih, paralelnih svjetova i života, poziva i poslova koji u meni žive. Pa se poželim nekog laganijeg hoda, smirenja, drukčijeg tempa (kao da je to meni i moguće). Jasno, ne ispuštam u tim danima kormilo Glasa (tek usporim njegov hod),  no onog trenutka kad pospremim radni stol u Saveznoj službi za migracije i izbjeglice u kojoj radim i poslove prenesem na kolegicu koja me mijenja i o tome obavijestim sve suradnike širom države, onog trenutka kad sa sinovima dogovorim tko, što i kad i izljubim obojicu u oba obraza iako im je ihahaj godina, zalijem cvijeće, ostavim još jedan ključ kod susjede (zlu ne trebalo), potrpam ljetne stvari u kofer, te sjednem na mjesto suvozača i moj suprug krene iz naše ulice ka izlazu na autoput, e, tog trenutka već je započeo moj godišnji odmor i moje tijelo i duša žive i dišu drukčije. Ja već odmaram.

Volim putovanja, bilo kojim prijevoznim sredstvima. Uživam u pejzažima, susretima, ljudima. Meni su i pauze u putu, sastavni, ugodan dio odmora. Ovogodišnje posebno, jer s nama, nakon više godina izbivanja, putuje i mlađa kćerka pa sve ima drukčiji ugođaj. Kako smo s početka godine zajedno već proveli tri tjedna u Americi, suprug i kćerka imaju tek dva tjedna odmora a ja uzeh tri i pol. Tako je moj godišnji odmor dobio neka tri zasebna dijela.

Onaj prvi provedoh s obitelji. Zajedno stigosmo do Zagreba pa do zavičaja u Bosni i Hercegovini te onda putem prema moru, do Makarske. Tamo nam se pridružiše starija kćerka, njen suprug i naša prva, osmomjesečna unučica. Otkrivali smo nove stvari, prva zajednička kupanja i šetnje, puštali mlade roditelje i da malo odahnu i odmore a i oni nas da malo uživamo u unuci i njenim prvim  doživljajima mora i Hrvatske. Nezaboravno.

Drugi dio godišnjeg nastupio je nakon što se unuka s roditeljima, radi njihovih poslovnih obveza (a i počinje vrtić!) avionom vratila za Berlin a suprug s mlađom kćerkom automobilom prema Zagrebu pa za Berlin. O, da, često putujem sama na kraće vrijeme, vikend ili tjedan dana, no još nikada nisam, unazad trideset i više godina, provela sama negdje desetak dana.

Provedoh sama još tri predivna dana u Makarskoj. Lijepo vrijeme, toplo more i divna noć u kojoj je izveden Festival klapa uz mandoline i gitare. Nije bilo planirano da ga uživam i doživim sama no eto, netočna informacija o datumu održavanja dobijena (a neprovjerena) od direktora Festivala, pobrkala nam je planove pa drugima iz obitelji uzmogoh tek prepričati kako je prelijepo bilo. Dogodine ćemo opet zajedno uživati u klapskom pjevanju. Jasno, nisam na odmoru prestala biti novinar. Pa i na ovom Festivalu u ulozi sam urednice i izdavača Hrvatskog glasa Berlin, medijskog pokrovitelja ove predivna manifestacije. Direktor Festivala, profesor Vedran Buble veli: -Takvog predanog fana ima rijetko koja glazbena manifestacija. Istina, osim na stranicama Glasa, izvijestih o Festivalu u dva navrata i u emisiji Hrvatima izvan domovine u programu Glas Hrvatske Hrvatskog radija. Obožavam zborno, klapsko pjevanje. Uživala sam u predivnim glasovima sretna da je u publici bilo i više suradnika i čitatelja Hrvatskog glasa Berlin. Ponovilo se i dogodine!

E, da, kako  su suprug i kćerka automobilom već stigli u Berlina, preostaje drugi dio godišnjeg odmora, odnosno putavanje u kontinentalne dijelove Bosne i Hercegovine i Hrvatske, nastaviti autobusima. E, to bijaše tako zanimljivo i “zanimljivo” da tim putovanjima namjeravam posvetiti poseban prilog.

Dakle, autobusom iz Makarske za Split poranih u rano subotnje jutro dan poslije Festivala. Uistinu, imam dosta splitskih prijatelja a i izvrsnih suradnika, pjesnika i kolumnista iz Splita koje bih rado upoznala, opet srela, no ovoga puta moj cilj je u Slavoniji pa boravak u Splitu svedoh tek na par sati. Dovoljno za susret i kavicu s Brankom Oreb-Jerković. Naime, Branka je bila moja prva urednica iz vremena (početak dvije tisućite) kad sam započela suradnju sa Slobodnom Dalmacijom. Potrajala je ta suradnja dobrih desetak godina, puno toga smo uzajamno jedni drugima dali, no, eto moju prvu urednicu nisam nikada osobno upoznala pa to ispravljam  ovom prigodom. Vrijeme donosi i promjene. Branka Oreb-Jerković danas je umirovljenica ali olovka joj nije otupjela, dobro piše pa sam sad ja njena urednica kad imam to zadovoljstvo primiti koji njen prilog.

Iz Splita nastavljam put ka Bugojnu, provodim vrijeme u roditeljskom stanu, šetnji gradom koji me više ne poznaje a i ja njega sve manje, odlaskom u crkvu na nedjeljnu misu u potrazi za poznatim licima i dragom glazbom, posjeti dragima na groblju, ispijanjem kave ispred Gimnazije (koje više nema)… Sve to stalo u jedan dan pa u kasnim satima hvatam autobus ka Osijeku, pa Valpovu. U principu, ne volim kad me se čeka na kolodvoru, autobus nekad kasnije krene, ja negdje zastanem van plana (to volim) pa nije zgodno, no daj, sestrična u Osijeku izvuče od mene vrijeme polaska, dojavi to ujaku i ujni u Valpovu i eto, već me čekaju.

Dakle, to sam htjela, to je moj prvi cilj u Slavoniji, provesti koji dan s jedinim bližim rođacima s mamine strane. Tu sam, u ovu istu, duugu ulicu (nekad Bratstva jedinstva a danas Bana Jelačića) na ulazu iz pravca Osijeka, dolazila puno ljeta u mom djetinjstvu, otkrivala kukuruzišta, ringlove i dudove, prve ljubavi i plesnjake, rumena sunca na zalasku, toplinu bakine ruke i pažnju i ljubav dvojice ujaka, ujni i njihove djece. Nekih više nema među živima, ostalo toplo sjećanje,  a s preostalima ljubav živa, pa uživam par dana u obiteljskom gnijezdu. Kao da sam doma.

Obje sestrične, ujakove kćerke, žive i rade u Osijeku. Mlađe su koju godinu od  mene. Znam da me vole pa rado zovem, dolazim, prolazim. Zato iz Valpova, evo me opet na jedan dan (točnije, noć) u Osijeku. Zajedno na večeru, šetnju uz Dravu. Dovoljno za ljubavlju  napuniti baterije i iz njih dugo crpiti kao s kakva vrela.

Moja slavonska ekskurzija svoj nastavak je imala u putovanju iz Osijeka za Slavonski Brod. A mogla sam mirne duše zastati i u Strizivojni, Čepinu, Đakovu… svakom gradiću usput, pronašla bih drage ljude. Ponekad to i nije moguće (a žao mi) pa ostavljam za neku drugu prigodu. I evo me u Slavonskom Brodu, gradu u kome nisam rođena, nisam provela ni djetinjstvo, ni mladost, niti doživjela prve ljubavi, baš ništa od toga  a opet, gradu s kojim me veže tako puno toploga, prenesenog od naših berlinskih “Brođana” (od Lize, Ivana, Barice…) i posebno od Emila, pa Željka, Darije, Zvjezdane, Slavice, Ive, Stipe, Antonija, Monike, Ivice… Tako puno je toploga u mom sjećanju i osjećaju, mogla bih danima, danima biti tu a moram ograničena vremenom, svesti to sve na dva -tri dana.

Kad se primičem Brodu, pokušavam pri prolasku kroz Garčin razaznati gdje sam jednom posjetila drage berlinčane, Baricu i Ivana Bitunjca. S koje strane je kuća, kakva je ograda, fasada? Autobus proleti, ne stižem, ali mislim, mislim na drage prijatelje, na Baricu koju ću sresti po povratku u Berlin, na pokojnog Ivana kojeg ću često spomenuti u razgovoru s Brođanima, na Lizu s kojom sam provodila brodske dane u travnju.

Prvu ovoljetnu kavu u Brodu popih s Jasenkom Rem. Jasenka je supruga pokojnog Vladimira Rema, slavonskobrodskog pisca i pjesnika, esejiste i kritičara, domoljuba i Šokca… Bilo lijepo i ugodno. Pisat ću još o ovom susretu.

Za kvalitetu mog daljeg boravka u Brodu, “krivi” su bračni par Jurčić, Slavica i Ivo, uporni i vrijedni radnici i vinogradari, roditelji, prijatelji, suradnici, dobri ljudi. U njihovom dvorištu, u skladu  obitavaju životinje i ljudi, u njihovom domu osjećam se doma. Zajedno smo kod Emila na groblju u Bartolovcima, to činimo kod svakog mog dolaska. Znaju Slavica i Ivo što je Emil značio meni, Glasu, poznavali su ga i oni pa nas zajednička uspomena veže. Zajedno smo i u Kutjevu,  na groblju i u domu naše lektorice, pokojne Marije Kukić. Palimo svijeću zajedno s Marijinom kćerkom Martinom, upoznajemo i drugu, Antoniju. Sjedimo ispred Marijine kuće i imamo dojam da će svakoga časa izići i biti s nama, slati i dalje ispravke popravljivog i nepopravljivog, priloge o cvijeću… Kolegica Marijine kćerke, učiteljica u školi veli kako su u školi, u sjećanje na kolegicu, učiteljicu, čitali Marijinu priču s Glasa naslova “Tri ruže” koju je Marija posvetila svojim trima kćerkama. Imaju što i čitati!

Iz Kutjeva nas put odvede u Staru Kapelu, predivno etno i eko selo u kojemu kao da je vrijeme stalo. Tu živi Slavonija iz prošlih stoljeća, zaogrnuta u najljepši prirodni, cvjetni aranžman. Koja ljepota, valja nam opet obići ovo divno mjesto.

Da je bilo više vremena, možda bih i dublje doživjela ovogodišnju proslavu berbe u Brodskom Stupniku gdje živi obitelj Jurčić. Tek iz dvorišta propratih prolaz tradicionalno opremljenih jahačica i kočija u kojima su tamburaši i snaše u narodnoj nošnji. Srećom, u jednoj od tih kočija bijaše i naša suradnica Barica Šljivarić Buttel pa ne ostadosmo bez priloga o tome. A kako su jezdile kočije i slavonska se orila pjesma!

Sve doživljeno u ovo par dana u Brodu imalo je svoj vrhunac na jednom vjenčanju u crkvi svetog Antuna Padovanskog u Podvinju i svadbenoj proslavi u dvorani u Brodu. Eto, bijah sretni svjedok divnoj svečanosti sklapanja braka Monike i Antonia. Točnije, oženismo mladoh urednika Hrvatskog glasa Berlin, Antonia Gavrana. Tradicionalna veza između Berlina i Broda, dvostruka urednička ruka uspostavljena u vrijeme života Emila Cipara, osnutka Glasa i dugodišnje suradnje, ostaje i nastavlja se, čim mladi urednik malo posloži svoje životne prilike. Kao da je to u Hrvatskoj lako.

O, kako je lijepo na vjenčanju o ljubavi, razumijevanju i toleranciji, govorio podvinjski župnik p. Josaphat Mosha. Kako su se lijepo svatovi razigrali u slavonskom kolu… I ja s njima. Istina, ne zadugo. Ipak, dovoljno. Naime moradoh napustiti dvoranu prije pola noći (poput pepeljuge) i stići na ponoćni autobus za Zagreb. Sa zagrebačkog kolodvora prebacih se do stana u Velikoj Gorici, presložih stvari, osvježih se pa pravac nedaleka zagrebačka zračna luka, novi terminal Franjo Tuđman. U nedjeljno jutro, oko deset sati, već vidim dragi Berlin kao na dlanu. Kad stjuardesa izgovori: Vi koji živite u Berlinu, dobrodošli kući… uistinu dotaknu moje najdublje osjećaje.

Široka osmijeha grabim poznatim stanicama, ulicama… Grlim doma moja tri najdraža muškarca i prepričavamo doživljaje. Već u 13 sati sam na korama crkve svetog Bonifacija i pjevam s mojim zborom. U 18 sati nastavljam u  sličnom ritmu u Hrvatskoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj zajednici gdje se okuplja zbor u nastajanju (više o tome u drugom prilogu).

U trećem dijelu godišnjeg odmora, pokušavam se u par dana, odmoriti od odmora. Bilo je ugodno, zanimljivo., toplo, lijepo, korisno. Uživala sam u putovanju, kupala se, odmarala u hladu i u divnim, toplim noćima, potom i u druženju s dragim ljudima lijepe Slavonije. Sad treba uskočiti u radni ritam na više kolosijeka pa čekati novu prigodu i duši dati oduška. Uskoro, uskoro, opet ću, uskoro! Radujem se svakom putovanju i odlasku isto kao i putovanju i povratku. Može li ljepše!