Uz hrvatski Dan borbe protiv nasilja nad ženama
piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med
Anku sam upoznala pukim slučajem. Ona je kuma mojih prijatelja. Zatekli smo je u vrtu, vedrog lica, zdrave preplanule boje. Kazala mi je da mnogo boravi na zraku, u vrtu, u voćnjaku i na velikom travnjaku koji se proteže iza njezine kućice. Već u tom prvom susretu srdačno me pozvala k sebi na kavu.
Ona je vitalna žena za svojih šest desetljeća. Kućica joj je čista, uredna, okružena cvijećem, prepuna raznoraznih lončanica i ručnih radova.
Kad su se moji prijatelji udaljili, kuma mi je uz kavu na lijepom šarenom pladnju donijela i svoju osebujnu životnu priču.
Rođena je i odrasla u skromnoj seljačkoj obitelji u nedalekom selu. Udala se za Ivana, mladića iz susjednoga sela. Oboje su se dobro našli, oboje blage naravi, marljivi kao mravi. Ona je vodila domaćinstvo, bavila se poljoprivredom i vrtom kojega veoma voli. On se ubrzo, kao zidar, otputio u gastarbajtere. U njihovoj je kući i braku ispočetka bilo svjetlo, toplo, skladno i mirno. Nakon par godina duše im je obavila blaga sjenka. Željeli su si dijete…
Nisu se prepustili žalosti, iščekivanjima, terminima, razmišljanjima, analiziranjima… Otišli su onamo kamo je trebalo; u socijalnu službu. Za kratko vrijeme kuća je dobila živahnoga trećega stanara. Mali usvojeni dječak Petar utjelovio je ispunjenje njihovih najdubljih želja. S njim se kuća napunila radošću i zadovoljstvom. Anka je bila dobra supruga, dobra domaćica, predobra majka. Isijavala je svoju, ponekad i preveliku, dobrotu na sve ljude s kojima se susretala i družila.
Anka i Ivan bili su ponosni na svoga jedinca Petra. On je imao sve; čak više od svega. Uz marljivu i brižnu mamu i tatu-gastarbajtera nijedna mu želja nije ostala neispunjena. Anka i Ivan više su od sebe samih – voljeli svojega Petra. Dječak je dorastao do škole. Nije volio školu i bio je slab učenik. Anka mu je željela pomoći, ali nije znala kako. Stoga mu je ugovarala i plaćala instrukcije. Djevojke iz susjedstva, marljive srednjoškolke rado su za dobar Ankin honorar čitale i pisale Petrovu lektiru.
U školi su registrirali samo da je Petar slab učenik i ništa više. Selo je pak registriralo da Petar postaje gotovan, ali nitko to Anki nije želio reći. Nitko se nije htio zamjerati dobroj susjedi. Za svoj 18. rođendan Petar je od majke dobio na dar – novi automobil. Bio je to preveliki dar iz prevelike ljubavi.
Onda se ubrzo dogodilo zlo. Tata Ivan se teško razbolio i za kratko vrijeme je preminuo. Anka je postala udovica sa sinom koji je predstavljao središte njezinoga svijeta i jedini smisao njezinoga života. Dobivala je suprugovu inozemnu mirovinu od koje su njih dvoje lijepo živjeli. Ona je i nadalje bila marljiva kao crv. Radila je sve svoje poslove, ali i Petrove. On je uvijek bio pošteđen, nije morao ništa raditi. Postao je ohol, živio je na visokoj nozi. Ubrzo je razbio svoj automobil pa je trebalo mnogo novaca za popravak. Nije ga zanimao nikakav stalan posao. Zato ga nije ni tražio. Koji put bi odradio kakav kratkotrajni fizički posao kod nekog poslodavca, ali samo na par dana. Potom bi tražio dopust ili bolovanje. Mama Anka bila je njegov i zaklon i utočište i advokat i financijer.
Petar je u susjednom selu upoznao Milicu. Ni ona u tinejdžerskoj dobi nije bila za školu. Ali bila je zato za mobitel, cigarete, lak za nokte, crno vino, dokolicu, drogu. Milica je iz jedne prijašnje prolazne veze rodila dijete koje je brzo, lako i bezbolno prepustila svome tadašnjemu partneru.
Petar se zbližio s Milicom. Anka je vidjela i čvrsto znala da to nije dobra prilika, ali je šutjela. Nije se htjela zamjerati sinu. Petar je oženio Milicu i doveo ju u Ankinu kuću. U tom braku je škripilo od samoga početka. Milica se nije mogla naviknuti na kuću u koju je ušla, na muža, na svekrvu. Nije se mogla naviknuti na obiteljski život. Sve ju je smetalo. Nije znala, niti voljela kuhati, pospremati, održavati vrt ili cvjetnjak. Svoje nezadovoljstvo utapala je u alkoholu, nikotinu i mobitelu. Anka sumnja da nikad niti nije prestala uzimati drogu koju je trošila već u roditeljskoj kući.
Mladi je par imao mnogo bračnih trzavica, opijanja i povremenih tučnjava. U takvoj nepovoljnoj atmosferi rodilo im se dvoje djece. Jedno od njih je dijete s posebnim potrebama, pa je izuzetno zahtjevno. Anka je ponudila svoju pomoć, no sin i snaha su sve odbijali.
Čak su optužili Anku da im remeti brak. Nisu htjeli da im kuha, da im pomogne pospremati, da se bavi s djecom, da održava vrt i voćnjak uz kuću.
Misleći da je doista smetnja sinovom braku, Anka je jednoga dana pobrala svoju odjeću i napustila svoju kuću. Sve svoje prepustila je mladima. U susjednom mjestu iznajmila si je kućicu s vrtom i voćnjakom. Jedno vrijeme su se mladi bili posve otuđili od matere. Onda je nakon nekog vremena sin Petar malo po malo došao do majke – posuditi novaca. Anka bi mu dala novaca, uzu to i pripremila posude s kuhanom hranom i voćem za djecu.
Naša je kava potrajala… Ankina je priča potrajala…
Anka već godinama tuguje nad sinovom sudbinom, a još više nad sudbinom svoje unučadi. Pričala mi je kako bi s hendikepiranim djetetom trebalo mnogo raditi, šetati, razgovarati, poticati ga, vježbati, baviti se njime. Majka sve to ne stigne, jer je ili na Facebooku ili mobitelira s prijateljicama ili je bolesna od istodobnog ispijanja alkohola i lijekova za smirenje živaca.
Radi djeteta sa posebnim potrebama povremeno im u nadzor dolazi socijalna radnica. No ti su dolasci rijetki i jalovi. Petar i Milica ne vole da ih socijalna radnica posjećuje. Jer tada moraju glumiti da žive u ljubavi, skladno i mirno, da redovito odvode svoje dijete na medicinske tretmane i da s njime mnogo vježbaju kod kuće. Nedavno im je, doduše, socijalna radnica nagovijestila da postoji opasnost da im se djeca smjeste u udomiteljsku obitelj. To stoga što niti jedan roditelj nije zaposlen.
Anka ne navraća k mladom paru. A ona bi tako rado vidjela i posjetila svoje unučiće! Tek, ako snahe nema par dana kod kuće, prišulja se baka svome domu, sredi vrtne gredice, posadi povrće, zasadi cvijeće, donese mladoj obitelji jela i voća. No vrt iza toga nitko dalje ne njeguje, pa sve povene, cvijeće nitko ne gleda, niti ne zalijeva.
Kada smo s kavom bile pri kraju nad Ankino lice nadvile se i čežnja i tuga i nemoć i upitnici. Sa sinom kojega beskrajno voli ona u zadnje vrijeme komunicira SMS porukama, i to gotovo potajno. Zna da bi to razljutilo snahu, ako bi saznala. Kad sin prolazi pored majčine kućice ona mu pripremi nešto hrane i stavi u plastičnu vrećicu koju zakači na čavao na stražnjoj strani kućice. Majka zna da će njezin sin ogladnjeti ako ide na kakav posao. Milica, njegova žena to ne zna. Pripovijeda mi Anka kako Petar u svojoj kući i u svome braku nema pravo glasa. On pak, tko zna zašto, tolerira ženin alkoholizam i ovisnosti i ne pokušava ženi niti predložiti liječenje. On ne zna kako treba odgajati djecu, kako pomagati djetetu s posebnim potrebama. Anka koja je u svom dobrovoljnom izbjeglištvu razmišlja što sve u životu čeka njezinu unučad.
Pitala me je li ona dužna ili bi li ona smjela iskreno porazgovarati sa socijalnom radnicom i iznijeti joj pravo stanje u mladoj obitelji. No strahuje da bi nakon takvog razgovora djeca doista mogla biti oduzeta roditeljima i dodijeljena udomiteljskoj obitelji.
Možda bi im tamo čak bilo i bolje – razmišlja ona.
Ispile smo i zadnju kap kave… Anka je pitala – kako im pomoći?
Gledala sam kako joj se oči povremeno cakle, a glas postaje drhtaviji. Ona ne traži krivca… Ispratila me po uskom puteljku do ceste, čvrsto zagrlila i odmah potom krenula prema svom iznajmljenom bujnom zelenom vrtu…
Dok sam otključavala i sjedala u svoj automobil razmišljala sam:
Može li i sâm život bili grub i nasilan prema toj ženi?
Smije li njezina majčinska ljubav imati svoju mjeru i svoje granice?