prilog: Sonja Breljak
Berlin/ Opraštajući na nedjeljenim misnim slavljima se od vjernika iz Hrvatske katoličke misije Berlin s kojima je kao dušobrižnik proveo sedamnaest i pol godina, fra Radoslav Tolić im je poručio sljedeće:
– Prije 17 godina došao sam u ovu misiju Berlin, da budem dušobrižnik vama na raspolaanju. Evo, svemu u životu dođe kraj, pa i mome boravku među vama.
Po odluci mojih poglavara, ja odlazim na službu dušobrižnika u Stuttgart. S ovom sv. Misom i prigodnim govorom, danas se s vama pozdravljam. Nastupi su uvijek radosniji. Rastanci su redovito žalosniji i nose u sebi notu sjete i tuge. To vrijedi i za moj odlazak od vas.
Naše fratarsko-svećeničko služenje vama vjernicima nije vezano stalno za jedno mjesto ili misiju, nego svako par godina, odnosno kada odrede naši poglavari, mi odlazimo iz jedne misije u drugu. To je dakle jedan redoviti postupak u našim zajednicama. I to treba samo tako i shvaćati.
Isus Krist je naš prvi i nenadomjestivi dušobrižnik. A mi svećenici smo samo njegovi kapelani. Isus osvniva Crkvu da služi ljudima i spašava ih. Ta Crkva propovijeda riječ i dijeli sveta otajstva. A sve to Crkva izvršava preko nas svećenika koji po našim misijama vršimo dušobrižničku službu. Tako sam i ja ovdje, u ovoj meni dragoj misiji, po poslanju domovinske Crkve, vršio dušobrižničku službu.
Navještao sam riječ Božju s oltara Gospodnjega ali i dijelio svete sakramente. Slavio sam svete mise i nedjeljom i blagdanima i u redne dane. Naše glavno svećeničko djelo je slavljenje svete mise. I uz Božju pomoć nastojao sam dostojno slaviti ta sveta otajstva.
Svete sakramente sam dijelio svima koji su to tražili i imali na njih pravo. Posebno sam rado spremao djecu za dostojno primanje svetih sakramenata ispovijedi i pričesti i krizme a posebno mi je na srcu ovo cvijeće oltara, naši ministranti.
Bolesnicima sam išao uvijek kada su to oni tražili, po berlinskim bolnicama, staračkim domovima, hospicijima, po stanovima. Tolike sam ispratio na vječni počinak u svoju domovinu Hrvatsku ili Bosnu i Hercegovinu, te mnoge sahranio po berlinskim grobljima.
Iskreno priznajem da sam uvijek bio spreman pomoći i u drugim poslovima vama vjernicima, ako mi je to bilo moguće. Odgojen sam tako da mi je drago činiti ljudima dobro. Čini mi se da je to put na kojem čovjek najviše nalazi sebe i ostvaruje ono što se zove život.
Ukratko želim svima ponešto reći.
Na prvom mjestu želim se pozdraviti sa svojim đacima, malim i velikima. Vi, maleni, rastite u znanju i dobroti. To će vas učiniti sretnima a vaša sreća bit će i sreća vaših dragih roditelja. Ovdje u tuđini budite im na radost i ponos.
Vama, mladeži, želim da marljivo radite, učite, već prema dobi i da nikada ne zaboravite na Boga bez kojega nema sreće, za kojim vi opravdano čeznete. Ne zaboravite svoje roditelje i svoje korijene pa i vas neće Bog zaboraviti.
Vama, roditeljima, želim da vas usreće vaša djeca, koja su najveće bogatstvo. I nadasve vam preporučujem: čuvajte Boga u obiteljima. A Bog je prisutan u obitelji ako se u obitelji moli i ako se nedjeljom dolazi na misu.
Vama, starima, djedovima i bakama, želim da vas vaša djeca i unučad okruže pažnjom, ljubavlju i zahvalnošću, da vam starost bude lijepa i smirena. Dajte svojoj djeci i unučadi primjer kako se voli Boga i svoju Hrvatsku.
Kad bi mi bilo moguće, svima bih rado pružio ruku i pozdravio se s vama ali ako mi to ne pođe za rukom, primite ovaj oproštaj kao da smo se rukovali. Ako sam se kome zamjerio, nisam to htio, ali ako je to netko tako shvatio, ja se duboko ispričavam.
Nisam među vama doživljavao vrijeđanje pa da bi tražio da mi se netko ispričava. Prijateljski se rastajemo.
Zahvaljujem svima na svakoj i najmanjoj usluzi i pažnji, a bilo je toga podosta, neću nabrajati imena.
Svima hvala i od Boga plaća…
Nakon ovih fra Radinih riječi i poruka izrečenih umjesto nedjeljne propovijedi, predstavnici Župnog vijeća i svećenici, izrekli su isto tako, riječi pozdrava te fra Radoslavu darovali prigodne darove, o čemu smo jučer izvijestili.
Fra Radoslavu želimo puno uspjeha i na novoj dušobrižničkoj službi u Stuttgartu.