Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
piše: Filip Ćorlukić
Kada sam prije 16 godina ovo počeo pisati, imao sam sedamdeset godina. Bio sam pri kraju dovršenja jednog izvanredno zahtjevnog i dugotrajnog povijesnog istraživanja religija, pa sam se odlučio prema vlastitom sjećanju osvrnuti na prošlost.
Ne na moju – jer sam ja nevažan – nego na moja sjećanja na događanja na ovim prostorima u minulom stoljeću, jer sam svjestan činjenice da je sve od završetka II. svj. rata naša povijest sustavno krivotvorena, pa ogromna većina ljudi u ovoj našoj lijepoj domovini živi u povijesnoj zabludi.
Na primjer, tko zapravo znade da je odmah nakon okončanja I. svj. rata, 29. listopada 1918. Hrvatski sabor proglasio NDH, neovisnu državu, koja je postojala samo 31 dan, jer je bez odobrenja Sabora na prijevaru priključena Kraljevini Srbiji?!
Raspad Austrougarske i proglašenje Neovisne države Hrvatske
U međuvremenu je završio I. svj. rat, u kojemu je Austrougarska poražena, pa je Hrvatski sabor proveo u djelo stoljetnu želju naroda za uspostavu neovisnosti. Taj iznimno važan događaj u našim je povjesnicama još uvijek, ne sam nedovoljno, nego u mnogim segmentima i netočno zapisan. Najbolji prikaz sam našao u knjizi ranije zabranjenog, a sada još uvijek zanemarenog povjesničara Rudolfa Horvata: LJETOPIS HRVATSKE 1918.
Ovdje ću navesti samo najvažnije dijelove:
„Raspadanje Austro-Ugarske
Hrvatska se proglašuje nezavisnom državom”
Za 29. listopada 1918. bio je u Zagrebu sazvan Hrvatski sabor. Znalo se, da će zastupnici odmah na prvoj sjednici zaključiti prijelom s Ugarskom i s Austrijom. Da se ovaj čas i vanjskim načinom manifestira, sastade se na Markovu trgu silan sviet. Uz građane i đake dođoše onamo i organizirani radnici. Na trg dođoše časnici, koji su 28. listopada sa svojih kapa poskidali stare austrougarske rozete, pa ih zamijenili hrvatskim kokardama. Veliko je oduševljenje zavladalo kada su se pojavile vojničke glazbe 25. domobranske i 53. zajedničke pukovnije, s časnicima i vojnicima. To bjaše dokaz, da uz hrvatski pokret pristaju general pješaštva Šnjarić i podmaršal Mihaljević (Šnjarić bijaše u Hrvatskoj zapovijednik zajedničke vojske, a Mihaljević zapovijednik domobranstva). I zaista se Šnjarić i Mihaljević 29. listopada s čitavom oružanom silom staviše na raspolaganje „Narodnom vijeću“. Oni su dapače s podmaršalom Ištvanovićem i s generalom Josipom Plivelićem unišli u hrvatsku sabornicu, gdje ih narodni zastupnici i narod na galerijama pozdraviše pljeskom i poklicima: „Živjela narodna vojska“.
U 10 sati i 30 časaka otvorio je sjednicu Hrvatskoga Sabora… koji je tada jednoglasno proglasio i usvojio odluku koja glasi ovako:
Hrvatski državni sabor – na temelju podpunog prava narodnoga samoodređenja, koje je danas već priznato od svih zaraćenih vlasti, stvara ovaj zaključak: I. „Svi dosadašnji državnopravni odnošaji i veze izmedju Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s jedne strane te kraljevine Ugarske i carevine Austrije s druge strane – razrješavaju se…
1.„Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuje se nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji…“.
…. Narod je u oduševljenju pjevao rodoljubne pjesme i klicao narodnim zastupnicima, a u mnogom oku vidjela se suza radosnica. Svatko je osjećao da su raskinuti lanci, kojima su Beč i Pešta okovali nepobijeđene, ali zato izigrane Hrvate.
Karlu IV. trebalo je oduzeti vrhovnu vlast, koju on vrši kao kralj hrvatski. Zastupnici se sporazumješe o tomu, da od sada ovu vrhovnu vlast mjesto Karla IV. vrši „Narodno vijeće“. …
„U svojoj sjednici od 29. listopada 1918. imenovalo je predsjedništvo „Narodnoga vijeća“ novu vladu za t.zv. Hrvatsku i Slavoniju. Banom postade dosadašnji ban Antun pl. Mihalović. Njemu uz bok postaviše 11 povjerenika, poimence; Milana Rojca za bogoštovlje i nastavu, dra Aleksandra Badaja za pravosuđe, dra Srđana Budisavljevića za unutarnje poslove, Franju Brauma za financije, Edu Markovića za prehranu, dra Živka Petričića za narodno gospodarstvo, dra Đuru Šurmina za trgovinu, obrt i industriju, Većeslava Wildera za željeznice, Cezara Akačića za poštu, brzojav i brzoglas, dra Matu Drinkovića za narodnu obranu, a Vilima Bukšega za socijalnu skrb, povjerenikom za Istru imenovalo je „Narodno vijeće“ 31. listopada dra Matka Laginju, odvjetnika u Puli. Vlast pak u Dalmaciji preuzeše odvjetnici: dr. Ivo Krstel i dr Josip Smodlaka.“…
„Narodno vijeće u Zagrebu na prijedlog glavnog odbora narodnog vijeća u Sarajevu 1. studenoga 1918. imenovalo je narodnu vlast za Bosnu i Hercegovinu. Predsjednikom vlade postade Atanasije Šola, a povjerenicima dr Josip Sunarić za unutarnje poslove, Danilo Dimović za pravosuđe, dr Mehmed Spaho za obrt i trgovinu, poštu i brzojav, Savo Jelić za javne radove i željeznice, Vjekoslav Jelavić za poljoprivredu i rudarstvo, dr Uroš Krulj za zdravstvo, dr Tugomir Alaupović za prosvjetu i bogoštovlje, a Stevo Žakula za prehranu, predsjednikom vrhovnog suda imenovan je dr Halibeg Hrasnica.“
* * *
Ovaj tekst, a posebno odluka Hrvatskog sabora o proglašenju Nezavisne države Hrvatske brižljivo su sakrivani i to ne samo u kraljevskoj i Titovoj Jugoslaviji, nego ga prešućenom odlukom o nekakvim „posebnim interesima“ nigdje nema ni u službenoj historiografiji i povijesnim knjigama današnje, formalno neovisne države Hrvatske. Postoje samo zapisi o djelovanju Narodnog vijeća, koje je u funkciji Vlade trebalo obaviti sve nužne priprema i predložiti ih Saboru na odobrenje.
Nelegalno priključenje Kraljevini Srbiji
Mnogo je toga napisano u našim povijesnim knjigama, ali i na internetu, a sve se svodi na to da je osnovano Narodno vijeće s funkcijama izvršne vlasti. Zatim sva ona petljanja s Jugoslavenskim odborom koji je izvansaborski osnovan, te lukave igre Nikole Pašića, ministra vanjskih poslova i predsjednika Vlade Kraljevine Srbije, kao i uloga engleske i francuske diplomacije.
Sve što se može pronaći u literaturi svodi se na to da nas je Narodno vijeće uvuklo u sastav novoosnovane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca – uz napomenu da to Sabor nije potvrdio.
Međutim, događaji pokazuju da je bilo pokušaja spašavanja od onoga kamo su nas vukli nehomogeno Narodno vijeće i Jugoslavenski odbor.
Kada se s talijanske bojišnice skupa sa svojom domobranskom vojskom vratio general Borojević, taj potvrđeno najbolji obrambeni strateg austrougarske vojske, vidjevši zbrku u zemlji i shvativši kamo smjeraju političke odluke, odmah se stavio na raspolaganje Stjepanu Radiću i rekao: „Evo mene i moje domobranske vojske. Hoćeš li ti, Stjepane, da uspostavimo hrvatsku državu?“ Čak je i vrlo inteligentni Radić svojim odgovorom pokazao neshvaćanje stvarnih okolnosti, odnosno da potpuno vjeruje u Wilssonovu doktrinu o samoodređenju narodâ: „Dragi moj generale, ja neću na silu uspostavljati hrvatsku državu. Ja ću je dobiti po točkama američkog predsjednika Wilsona“. Na tu je Radićevu izjavu general Borojević ostao začuđen, pa je razočarano otišao u Beč zatražiti mirovinu.
Kao demokrat i vjerujući Wilsonu inače sposobni političar Radić je tada propustio jedinstvenu šansu za uspostavu neovisne hrvatske države. No kad je ipak sve krenulo krivim putem, tad je izgovorio ono poznato: „Idete kao guske u maglu!“. Na žalost, guske znadu kamo lete kroz maglu, dok oni to nisu znali.
Nakon što je 29.10.1918. proglašena Nezavisna država hrvatska, Država Slovenaca, Hrvata i Srba, narodâ koji su bili na teritoriju Austrougarske, s glavnim gradom Zagrebom i hrvatskom zastavom crven – bijeli – plavi, bez dodatnih oznaka; članovi Narodnog vijeća i Jugoslavenskog odbora vodili su brojne rasprave o eventualnom udruživanju Hrvatske s Kraljevinom Srbijom. Kao glavni pregovarač nametnuo se potpredsjednik Narodnog vijeća, hrvatski Srbin Svetozar Pribičević koji je inzistirao na bezuvjetnom ujedinjenju. Dok još ništa nije bilo usuglašeno, Pribičević je na svoju ruku otputovao u Beograd i u ime Narodnog vijeća od Vlade Kraljevine Srbije zatražio da budu primljeni u sastav zajedničke države.
Tako se nakon samo mjesec i jedan dan postojanja kao neovisna država, 01.12.1918. Država Slovenaca, Hrvata i Srba, na prijevaru i uz snažnu pomoć engleske i francuske diplomacije ujedinila s Kraljevinom Srbijom u novu državu pod imenom Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca.
Hrvatska Vlada (Narodno vijeće) taj čin nije nikada službeno prihvatila, a nije ga potvrdio ni Hrvatski sabor. Ogorčenje tom odlukom pokazali su i građani Zagreba kojima su se 5. prosinca pridružili i domobrani dvaju pukovnija. Na trgu Bana Jelačića presrela ih je srpska vojska ubivši 20 i ranivši 19 domobrana i građana. Prosinačke žrtve koje su pale u Zagrebu pokazale su odmah sirovu narav beogradskog režima.
Budući da Sabor nije potvrdio odluku o pripajanju Hrvatske Kraljevini SHS – kasnije nazvanoj Jugoslavija – tako nastala država je po važećem međunarodnom državno-pravnom sustavu, pravno ništetna.
Bila je to zapravo vještačka tvorevina velikih sila u kojoj je u operativnom pogledu glavnu ulogu odigrala Francuska. To ilustrativno pokazuje i činjenica, što je prva novčanica te nove države imala natpis i na francuskom jeziku.
…