FINE, MEKANE CIPELE

piše: Marija Juračić
Putovao neki dan moj zet  s prijateljima u Trst kupiti cipele. Ignorira činjenicu da i u našim dućanima može naći lijepe, kvalitetne muške cipele.

Čuo je da neke strane firme u naše butige šalju robu u kojoj nema onih sastojaka koji daju dodatnu kvalitetu proizvodu, pa je umislio da su talijanske cipele u Italiji bolje od talijanskih cipela u Hrvatskoj.

Kaže da se veseli muškom druženju, jer kupnja s babinjakom je naporna i iziskuje veliku kondiciju. Pod babinjakom misli na moju kćer, jer ja uglavnom u kupnju idem sama. Kaže da neće morati hodati kilometrima, razgledavati stvari koje neće kupiti i kupovati stvari koje mu se ne kupuju, čekati dok žena pročita deklaraciju proizvoda, kao da ne vidi da je koža koža, a pamuk pamuk.

Kaže da će kupiti fine, mekane muške cipele, nešto što će biti tako lagano da će mu se činiti da po oblacima hoda, a ne one tvrde, markirane cipele koje mu uvijek moja kći nametne. Otkriva da će se nakon kupnje zavaliti u neki birc i s prijateljima uživati u talijanskom kapučinu i pivu.

Što je rekao, to je i napravio. Kupio je cipele kakve je želio; lijepe, mekane, kada ih obuješ čini ti se da po oblacima hodaš, a jeftine za po….it – čujem kako tumači mojoj kćeri.

Ona drži cipele, svija ih i kaže da su u Italiji sniženja cijena zaista nevjerojatna.

Konačno i ja dobijem na uvid čarobne muške cipele, mekane, savitljive, ugodne tamno smeđe boje. Zet me gleda pobjedonosno i sigurna sam da čeka divljenje.

“Bravo, zete“, hvalim ga,“ kupio si izvrsne cipele. One za jednokratnu upotrebu. Njima zaista možeš po oblacima hodati. Naime, to su ti scarpe per i morti, ( cipele za mrtve) kako na deklaraciji piše. Pa zašto nisi čitao deklaraciju?“

Zet problijedi, uzme cipele i odnese ih u kantu za otpad.

Procijenio je da bi ga više koštalo skladištenje od amortizacije.