DERAN

piše: Stjepan Poljaković
Riješih sivilo zimskih dana i sezonu gripe obojati šaljivom na pola istinitom pričom o mom drugu, deranu s Bačkog salaša. Stvarnost kao takva je nerijetko i dosadna obična teško probavljiva, zato vas vodim u jedan polu imaginarni svijet, tragom jednog Bunjevca.

Junaka današnje priče, Ivana Ivkovića Ivandekića, upoznah  na smotri folklora u Bogdanovcima. Pažnju mi je privukao svojim čizmama sa zvečkama.

Kad čujete da na smotri zveckaju zvečke, jasno vam je da će se plesati bunjevački plesovi, ovaj deran je umjesto nošnje oko vrata imao fotoaparat.

Spomenuh da je moje prezime Poljaković, dosta često u njegovom zavičaju, on je naime Bunjevac iz okolice Subotice (točni podatci zbog stanovitih razloga ostaju tajna).

Od tada sam ja za njega Šokac s Bunjevačkim prezimenom a on za mene moj „Bunjko“.

Usudim se reći da smo  dobri „fejs“ prijatelji. S nestrpljenjem  a nekada i strepnjom čekam njegove objave.

S njim nikada nije dosadno, niti znate di će se pojaviti niti znate što će ga na putu i nazad snaći a niti znate s kime će se tamo naći. E zbog ovog „s kim“ se zapravo i javljam.

Elem, oni koji ga iole znaju znaju za njegovu nesretnu ljubav sa Lucom. Luca se na kraju zaputila prema Njemačkoj a naš Iva ostade sam na bačkom salašu.

S vremena na vrijeme iz njegovih se objava mogla nazrijeti čežnja i žal za Lucom, pitanje je bilo koja količina rakije i na kojoj lokaciji će biti dovoljna da se bol ublaži.

„Mijanske“ oliti po naški kafanske i salaške trpeze natopljene Ivinim suzama nijemi su svjedoci patnje usamljenog Bunjevca i gle čuda… Od jedared stižu priče i objave o lipoj Kati, iskreno, obradovah se nadajući se da će Iva s Kajom naći sreću koja mu je s Lucom umakla.

U jednom društvu  spomenuh kako se spremam tokom godine u svatove „s one strane Dunava“. Gospoda kojoj sam se povjerio grohotom se nasmijaše a neki od njih i škripnuše zubima. Ostadoh u čuđenju zašto tako različite reakcije na jednu bezazlenu izjavu.

Nisam znao da sam se zatekao u sjedištu „ŠOS“a, šokačke obavještajne službe i nisam znao što se sprema mome pajdi ivi.

Naivni i dobri ljudi misle da mogu proći nezapaženo kroz neko selo ili šor. Zaneseni umjetničkim žarom a digod i pogledi lipih ženskih očiju nisu svjesni što se događa oko njih. I nisu svjesni tko ih sve prati.

Članovi tajne Šokačko- bečarske lože „Srk i čepić“ na jednom od „šanksonjerskih“ maratona zaključiše kako im se sve više momaka „sa strane“ nabacuje i očijuka s njihovim divojkama i kako bi bio red osnovati obavještajnu službu i pokušati pod nadzorom držati barem one veće smotre poput „Vezova“, „Jeseni“ , „zimsko spremanje u Antinu“…

Naš Iva je zanesenjak i dobričina, romantičar i kolega kako muškim a da se ne lažemo još bolje ženskim individuama. Njegove fotografije, svaka na svoj način prenose poruku i kriju priču, pomalo tajanstven i zagonetan otrov je za ženska srca. E taj detalj nije promakao ŠOS – ovcima.

Sumnjiv im je kao 1000 eura u krupno, posebno sviračima, znajući što sve slatke riječi, zov fotografskog objektiva i šarm mogu napraviti ženama neki od njih potajno se dogovaraju da Ivu pozovu na red ili da ga „opomenu“ nekom spačkom.

Iva im se sam ponudio, koliko smo puta čitali o tome da se okliznuo, upao, doživio nezgode s biciklom ? Zar bi još jedno proklizavanje na komadu kore bukvine bilo neobično ? „Slučajno“ zalutala grana u žbicama bicikla i ode naš sanjar u prvi kanal, komad grede s krova doma koji se „slučajno“ odlomio na glavu zanesenog fotografa? Odvrnuti šarafi na prednjem točku bicikla ? Ne usudim se ni pomisliti na što su sve ljubomorni bečari spremni i iskreno, mislim se kako zaštititi moga prijatelja.

U vremenu sveopće ljubomore i brzopoteznog presuđivanja i osuđivanja u tren oka se od slavljenog pretvoriš u (za)davljenoga.

Mota mi se po glavi UNESCO. Kandidirati Ivu kao autohtonog, izvornog i ne iskvarenog predstavnika roda Bunjevačkoga.

Pred nama je najluđi dio godine, pokladne zabave i di koje Bunjevačko prelo. Nestrpljivo očekujem Ivine izvještaje, dogodovštine i fotografije.

I iskreno se nadam da ću ako ne ove a onda do godine pjevati onu: „ni svatova nigdje takvih nema….“