Već kao dijete sam htjela otići u grad, onaj nepoznati daleko iza brda, tamo gdje je drugi, pravi život. I gdje u tvornici radi otac.
Mi djeca, živjeli smo s majkom i bakom u malom selu. Ljudi su tamo bili kršu slični, istovremeno kruti i mekani.
Trčala sam za ocem kad bi krenuo na vlak. Tri sata se išlo do prve stanice. I opet bi me ostavio.
Baka je govorila: „Stignit će ona do Brlina.“ Njoj je to bio kraj svijeta, do tamo nikada nitko iz sela nije stigao.
S devet godina mi se ispunio san.
„Vodim te sa sobom.“ – rekao je otac. „Kupit ću ti nove knjige i bilježnice. I pravu školsku kožnu torbu.“
Moju sreću pomutile su mamine suze i pomisao: „Zašto me nagovara?“
Otac je bio u partizanima i nakon rata dvije godine službovao u Jugoslavenskoj armiji. U armiji je naučio da obrazovanje donosi bolji život. A baš to je želio svojoj djeci. Kad se pročulo da se traže radnici, on se prvi prijavio i otišao na rad u tvornicu cementa. U selu je bio subotom i nedjeljom.
Nakon godinu dana u Kaštel Sućurcu je kupio jednu staru kuću. S njim su živjeli sestra i brat, oboje stariji od mene. Sestra je te godine trebala završiti učiteljsku školu, a brat je krenuo u trgovačku.
Ta mi je skromna kuća u usporedbi s kamenom kućom na selu izgledala jako velika i gospodska. Zidovi su bili bijeli i glatki kao u crkvi u našem selu. Ja sam na zidu uz krevet gumenim đonovima svaku večer crtala nove polukrugove. Sestra me grdila zbog toga. More me očaravalo kao i škola u velikoj staroj zgradi s visokim prozorima i dvostrukim staklima. Na selu stakla nije bilo.
Sreća se nakon mjesec dana pretvorila u tugu i žalost. Sestru je ubila struja. U kući je izolacija bila stara i porozna, a prekidač u kvaru. Dr. Tonći joj je dao injekciju, ali nije pomoglo. Oca su doveli iz druge smjene. Vrisnuo je na vratima konobe, gdje je opkoljena susjedima na podu ležala njegova mrtva kći.
Mene je jedna žena odvela u svoj stan i vratila drugi dan. Naša soba je bila puna, ljudi su se izmicali da me propuste do roditelja koji su sjedili na mom krevetu. Sestra je u maturalnoj haljini od zlatnog brokata, cvijećem okrunjena, ležala na srednjem krevetu.
„Poljubi sestri ruku.“ – rekla je mama jecajući. Bojina ruka bila je nepomična i hladna.
Sprovod je krenuo. Limena glazba je odzvanjala u grudima. Hodala sam iza bijelog lijesa, između brata i roditelja. Iza nas su budući učitelji i učiteljice, svi u bijelo odjeveni, nosili vijence od cvijeća i bijelih traka. Nebo je lijevalo po nama.
Mama je htjela da ostanemo u selu. Od zemlje i stoke se oduvijek živjelo.
“Nitko cement ne može jesti.“ – govorila je. Pričala nam je kako su građani u ratu nudili zlato i šivaće mašine za brašno i krumpire. Da bi preživjeli! Tako je ona ostala na selu i nakon što je otac i mlađeg brata i sestru doveo k nama u osnovnu školu. Nije mogla ostaviti svoju zemlju, svoje životinje. Posjećivala nas je ponekad na nekoliko dana. Mi djeca smo praznike provodili kod nje i pomagali joj u radu. Preselila je u Kaštel Sućurac nakon mog odlaska.
Ja sam kod oca postala domaćica, vodila sam djecu k liječnicima, išla na roditeljske sastanke. Moja škola je bila moja briga. Upisala sam se u gimnaziju, što je otac primijetio tek nakon dva mjeseca. Bio je ljut, htio je da idem u trgovačku školu i da nakon tri godine imam „kruh u ruci“.
„Zaboravit će on to“ – mislila sam i upijala štivo zadato i ono iz mjesne biblioteke.
Nastavnici su me bodrili da idem na studij. Pripremala sam svoj odlazak. Najprije treba maturalna svjedodžba i upis na fakultet. Još samo uvjeriti oca da mi plati knjige, bar prvu godinu dok ne dobijem stipendiju. A bila sam sigurna da ću je dobiti. Oca sam pokušala udovoljiti radeći još više. U zoru pred izlazak i uvečer pred zalazak sunca trebalo je s vodom iz bunara zaliti veliki povrtnjak. čišćenje i kuhanje nije se računalo. Dvije sobe su bile iznajmljene turistima i subotom sam prala robu. Kada je bila puna posteljine i ručnika, koje sam iskuhavala u kazanu na vatri pred kućom. Ništa mi nije bilo teško.
S poletom sam svako jutro stizala u 6 sati u Split, u Naučnu biblioteku, u lijepu staru vilu pored parka kod stare bolnice. Kroz teška, izrezbarena vrata ulazilo se na mramorne stepenice. Skakutala sam do prvog kata, gdje su u tamnim policama iza stakla čekale debele knjige. Gutala sam misli s požutjelih stranica, upijala miris drugih vremena.
„Primljena sam na studij.“ – rekla sam ocu. „Sve sam sredila, stan i hrana kod kume, stipendija nakon godinu dana, bit ću dobra studentica“.
„Kakav studij? Rekao sam ti prije četiri godine da ideš na zanat, a ti si otišla u gimnaziju. Sada nisi nitko i ništa. Ništa ti neću plaćati.“
Nitko mu se nije usudio suprotstaviti, ovaj put ni ja. Zamukla sam. Život više nije imao nikakvog smisla.
Da me utješi, susjeda Mira mi je predložila da odem u Njemačku i tamo zaradim novac za studij. Čitala je u novinama da svatko može na rad u Njemačku i da je u općini otvoren ured za vrbovanje radne snage. Sljedeće jutro sam saznala da su tražili radnike za neku tvornicu elektrotehnike. I to u Berlinu! Kakva sreća. Kad nisam na studiju, bar ću pored rada u tvornici moći učiti njemački jezik, mislila sam. Trebat će mi kasnije.
Pozvali su me pismom na sastanak. Velika dvorana bila je puna žena, onih sa sela s pletenicama oko glave i građanki kratke kose. Ustajale smo kad bi nas prozvao jedan od četiri muškarca. Oni su se tiho nešto dogovarali, jedan je nešto bilježio i s kažiprstom nam signalizirao da sjednemo.
Mislila sam: „Što je upisao, da li sam primljena ili ne?“
Sljedeći tjedan je stiglo pismo s uputama i radnim ugovorom. Pisalo je da je satnica 2,63 DM neto. Preračunato to je bilo deset puta više od zarade mog oca! A nas je petero živjelo od njegove zarade! Dakle, u jednoj godini ću uštedjeti koliko trebam za studij.
Pasoš i potvrdu o nekažnjavanju dobivalo se lako, a takse su bile niske. Išla sam i na pretrage kod liječnika, kao što je stajalo u uputama. Kontrolirao je oči i da li su mi ruke znojne. Kod pretrage pluća morala sam svući haljinu. Bilo mi je nelagodno u potkošulji kad je rekao da hodam po sobi tamo-simo. Nije mi bilo jasno što još pregledava. Možda da li šepam?
Otac me nagovarao, čak i podmićivao da ostanem. Umjesto stepeničastog starog kupio je novi niklovani sudoper s dva korita. Onda mi je kupio novu Bagatovu mašinu za šivanje na nožni i električni pogon. Obećao je da će konobu preurediti u dnevni boravak s talijanskim pločicama i finim namještajem. S kaučom i foteljom. Kao kod susjede Božene.
Dan prije mog odlaska rekao je tužno i skoro nečujno: „Ako ti odeš, u mojoj se kući više nitko neće smijati.“ To me pogodilo.
Na taj dan moja majka nije stigla iz sela. Mislila je da odlazim u petak, a ja sam otišla u srijedu. Kako mi je bilo teško! Ne toliko zbog njenih mirisavih uštipaka s orasima i grožđicama, koje je spremala za svaki doček i oproštaj i ne zbog njenog ovčjeg sira i kruha ispod peke. Zbog njenog zagrljaja mi je bilo teško. Zagrljaj koji me neće okrijepiti na put u nepoznato.
Rođak Luka je došao da me s bratom odveze na stanicu u Split. Otac mi nije pružio ruku. Oči su mu bile raširene i pune očaja i nemoći. Okrenuo se od mene pognute glave. Dok sam izlazila, vrisnuo je i bacio se na pod konobe. Sestra mi je pisala da su susjedi zvali liječnika da ga smiri. „Spremite injekciju, dr. Tonći, nisam poludio.“ – rekao je i ustao.
Na željezničkoj stanici brat i rođak su mahali dok je vlak kretao. Nisam spuštala staklo, samo su bratove oči dopirale do mojih. Ne sjećam se vožnje do Zagreba. Dugo je trajala, cijelu noć. Ne znam ni kako smo stigli na aerodrom i ušli u avion. Došla sam k sebi gledajući na oblake, široke, nagomilane, bijele i lagane. Da mi se pokriti s njima, više me ništa ne bi boljelo.
Odjednom sam shvatila da gledam kroz okno aviona. Primijetila sam stolicu pored sebe i knjigu s plavim koricama na susjedovim koljenima. Dostojevski, Braća Karamazovi. Do kraja leta govorili smo o Dostojevskom. Posudio mi je obje knjige. Dočekala ga je djevojka i više se nismo sreli. Knjige su još kod mene, već pedeset godina.