PUTOVANJE U NEPOZNATO

1. dio

piše: Ognjenka Kalajdžić

Evo je malo ljepše vrijeme. Mislim da više neće biti leda. Kraj je aprila. Lijepa je Švedska kad je proljeće tek počne dodirivati, kad se ono u zimu šunja i sama zima ima mnogo čara.

Joj, kad se sjetim aprila 1993. Tad smo došli u Švedsku. Oslobođeni smo. Divno je, kad ti ništa neće puknuti iznad glave i kad ne misliš na smrt. To je bilo sigurno, al`u duši poče pucati.

Pa, ovi nemili događaji u Ukrajini. Nerazumno, kao i naš rat. Ma, dobro su rekli da je u ratu prva žrtva istina. Ko to više razumije? Pa kad bi žvot tekao ko med i mlijeko, ne možeš biti srećan kad drugi ljudi pate.

Kad se sjetim našeg rata, jeza me uhvati. Iz naše familije prva žrtva bješe moj brat Caki.
Prvi komšija malo zaostao u razvoju, poče lupati na vrata, jače i jače.
– Ne otvaraj, kaže majka.
– To je provokacija. 

Ušutili su se i lupanje presta. Za pola sata opet lupa, još jače. Brat i onako načetih živaca otvori vrata, a ono, nema nikoga. Opet se ponovi isto. Ne imade brat više strpljenja, izađe i poče udarati u njegova vrata. Komšija izađe a brat ga udari svom snagom.

-Još jednom zalupaj, prebiti ću te ko mačku, – reče mu i uđe u svoj stan.

Komšija je bio nerazvijen i poguren, iako je bio mlad, a brat je bio pravi atleta. Nekada se bavio boksom. Do nekoliko minuta dodoše ”specijalci”, tako su ih zvali. Uglavnom ti specijalci su bili ološ koji od obrazovanja nije imao više od osnovne škole i nikad nigdje nisu radili. Divno im je rat došao. Posla i para pune ruke.
– Gdje su ti pare?
– Nemam. 
– Šta nemaš, a gdje su ti?
– Nemam, – opet će brat.
Sve je i bilo namješteno, da ga privedu i da mu uzmu novac.

Prebraše ga, ništa ne nađoše i odvedoše na Heliodrom, tek formiran zatvor za zatvorenike u Mostaru. Majka se skamenila. Ne može ni da plače. Vrte joj se slike iz onog rata, kad su joj dva brata ubijena, a otac odveden u Jasenovac. Danima se mislila kako li je otac ubijen i razmišljala koja tortura je najblaža, kao da ima neke veze to kako čovjeka ubiju. Eto nekako bi joj bila utjeha da se nije patio. Šta bi bilo bolje od silnih tortura što su ih fašisti provodili, bilo je za nju stalno otvoreno pitanje. Ona je tada imala petnaest godina. Ponekad bi je probudio sopstveni krik, kad bi u snu ugledala kako oca stavljaju u gasnu komoru.
Sad je riječ o sinu, pa može li postojati nešto gore?
Oh da, može vrisnuti, krik bi je osvijestio. Krišti sebi u njedra i drži ih da ne prsnu. Pritiska njedra i suze na rukama je osvijestiše.

Proljeće u Mostaru je širilo svjetlost na sve strane. Obeharale sve grane. Zima ja već daleko odmakla. Te godine ne bi mirisa, ustvari niti ko imade kada mirisati, niti kome bi do mirisa.

Ispaljene granate sa obližnjih brda su ostavljale trag u vazduhu pa je i to sigurno bio jedan od razloga što se mirisi ne šire. Nešto se ne sjećam, da je bilo ptica?

– Oo ..,šta će biti sa njim, jadna ti sam. Neće se nikada vratiti, – govorila je jadna majka.

I nije se nikada vratio. Uz mnogo muke otišao je u Norvešku. Mislio je da sam ja tamo. U stvari, mi smo trebali ići u Norvešku. Tamo su nas čekale komšije, ali ne bi karata u Svinjoušću, poljskoj luci, gdje nas je voz ostavio. O, tu smo muž i ja imali pravu scenu. Nakon više sati čekanja došli smo na red za kupovinu karata. Žena na šalteru kaže da ih više nema, ima samo za Švedsku. Ja mu tiho rekoh da razmisli, pošli smo u Norvešku, tamo imamo prijatelje, a on meni pred nekoliko stotina ljudi, koji su stajali u redu, na sav glas:
– Ma koju ću pi… materinu razmišljati, glupačo jedna, da mi i ovih za Švedsku nestane. 
Izmoreni, jadni ljudi, počeli su da se smiju na sav glas.
Još svašta reće da ne pričam svojiu sramotu. Nervozan ko đumle. Sve ja kriva i eto ti. Poče padati i neka kiša, ne čuje se, a gusta, sitna i ledi gdje god do tijela dođe. Niko živ nema kišobrana. Svi nađošmo neke kese i motuljamo ih oko glave, najviše djeci. Sreća da to ne potraja dugo, dođe brod. Ogroman. Ja se zadnji put vozila sa nekim našim malim brodićem do Trpnja i to prije mnogo godina. Nisam voljela putovanje brodom. Kad počeše u njega ukrcavat auta, zaboli me stomak. Kuku, sjetih se Arhimedovog zakona, ali džaba ovo je baš preteško.
…

Ukrcasmo se na brod za Švedsku. Sramota, da baš mnogo nisam ni znala o Švedskoj. Čula sam za Pipi dugu čarapu, neke glumice i Ulofa Palmea. Još sam čitala da je hladna zemlja, čak da su i ljudi hladni. Znam da pripada Skandinaviji i da joj reljef na karti liči na psa. To mi se urezalo u glavu još u osnovnoj školi. Lijepe su im bile slike na razglednicama, sve kao iz bajke, jelke, jelkice, ukrasi, lampice. Sve na snježnim tepisima, prava čarolija.

Brod ljulja, misli se roje. Sjela sam i posmatrala naše ljude, djecu, žene. Leđa sam okrenula moru. Ništa mi sada njegova ljepota ne znači, a i nije bilo lijepo, nekako sivobraon boje. Ni traga od krasota Jadrana. Kao utrnuta sjedila sam na plastičnoj stolici, buljila u jedni tačku i samo slušala.

Naši muškarci su na brodu počeli piti, najviše pivo jer je bilo najjetinije. Nisu pili nego salijevali. Šta su sa njim htjeli sprati? Tugu za rodnim krajem ili za ostavljenim najmilijim. More ne bi sapralo sav nakupljeni jad u grudima.

Žene tužne, ništa ih nije raskravilo, samo još nove brige jer muževi i zadnji dinar dadoše za piće. Niko nije mnogo imao, svak se nekako snašao da izvuče glavu iz pakla. Bilo je to pravo bezumlje.

Hoće ljudi da se opuste. Mnogi su bili mjesecima zatvoreni u kućama, pa su se ponašali kao da su pušteni iz zatvora ili ko psi sa lanca. Do Švedske se pomalo otrgla i pjesma iz bivšeg života. Malobrojni stranci su nas posmatrali. Na što li smo im ličili? Neki naši stariji su i plakali. Kad stresovi izlaze iz organizma, ljudi često plaču. Dobro je što postoje suze, čovjek nije potpuno sagorjeo.

Ja sam se ukunjala i drijemala jer sam bila jako umorna od puta u vozu krož Češku. Kondukteri su nam rekli da može upasti provalnik i udariti nas, čak i ubiti radi jedne tašne. Muž i sin odmah zaspaše, a ja nisam smijela sjesti, da me san ne prevari. Otvorila sam prozor da mi vjetar puše u lice, kako ne bih zaspala.

Bijedno sam se osjećala. Cijelo vrijeme sam gledala kroz prozor, da bih na brodu konstatovala, da ja ništa nisam vidjela. Kuda sam ja to prolazila? Ma ni kuće, ni travke se ne sjećam. U što sam ja gledala? Možda sam stoječki spavala. Kakve su to zemlje kroz koje prolazismo? Ipak je to bio jedan životni tunel, koji ne znaš ni gdje vodi. Mislila sam da vodi u svjetlost, a da li je to tako, ko to zna?

Tako u nekom polutransu stigosmo u Istad, švedski grad, luku na moru. Mislili smo da će nas odmah negdje smjestiti. Jako smo svi bili umorni, ali ne. Za mene to bilo tegobno. Svaku familiju su uvodili u jednu prostoriju i ispitivali po nekih sat vremena. Vječnost je mala. Takve su bile dvije prostorije.

Ostali bi čekali povaljeni na stolicama ili po podu. Nikad nisam vidjela tvrđe stolice. Djeca plaču, a žene se usproletale tamo –amo, samo otpuhuju.
Doduše, tu smo mogli uzeti čaja, kafu, kifla i nekih njihovih kolačića. Ma samo da mi je doći do kreveta, mislila sam.

Nakon skoro cijele noći ispitivanja, smjestili su nas u obližnje sobe, da se malo ispružimo jer već u devet ujutro dolaze autobusi da nas voze do konačnog ishodišta. Nismo znali gdje. Putuješ a ne znaš gdje.

Zamišljaš kakvo bi to mjesto moglo biti. Šta te tamo čeka, boga pitaj? Budeš opet zadovoljan. Sigurno nije podrum, ima svjetla i sigurno se ne puca. Preživjet ćeš, pa samo smo to i tražili. San nikako na oči. Ljuljam se kao na brodu. Ubiše me misli.

Kroz prozor primjetih kako mjesec srebrom šara po nemirnoj vodi. Pogledam u nebo isti mjesec kao u Mostaru. To me malo obradova, ali nebo nije bilo ni slično…

…