piše: Žarko Delač
Početak Korizme obično vjernici obilježavaju nekom vrstom odricanja tako da se na tom tragu moglo očekivati i kako će se “Dinamo” odreći dobrih sportskih rezultata.
Suprotno tome, najbolja sportska družina u samostalnoj Hrvatskoj odrekla se neuspjeha, fatalnih golova i sudačkih previda. Pri tome je osnovni razlog njihova uspjeha zajedništvo, požrtvovnost ili bi po zagrebački rekli, dečki su bez obzira na nacionalnost ili vjeru, prava klapa.
Stoga se plava renesansa nastavlja, a brojnim kibicima i navijačima daje smisao života pa čak i motiv za ostanak u svojoj domovini.
Val iseljavanja trbuhom za kruhom pomalo posustaje i sve više naših sugrađana uviđa prednosti i neotkrivene resurse života u Hrvatskoj. Jedan od njih je upravo neobjašnjiv navijački nogometni zanos koji traje od završetka svjetskog nogometnog prvenstva pa do danas. I ne samo među navijačima Dinama već i šire jer uvjeren sam kako se i svaki pravi Hajdukovac veseli dobrim igrama svojih najvećih nogometnih rivala.
Na tom tragu, nogomet je i nadalje jedan od naših najvećih kohezivnih faktora i razlog za društvenu sreću.
Prisjetimo se pri tome kako je donedavno nekolicina ljudi govorila o nogometnoj močvari, crtala kukaste križeve na nogometnim igralištima ili nas prijavljivala famoznim istražiteljima europske nogometne federacije.
To je samo jedan primjer koliko štete može napraviti pojedinac ili malobrojna skupina interesno povezanih istomišljenika. I tako će biti sve dok mirna većina to dopusti.
Na tom je tragu i videomonolog ogorčenog, pretpostavljam vlasnika hrvatske putovnice, osobne iskaznice, korisnika socijalnog primanja, plaće ili mirovine snimljen pred kipom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana u Zagrebu. Toliko žuči, ogorčenosti, prostota, laži i vrijeđanja u jednom pejorativnom govoru do sada u javnom prostoru nije bilo lako pronaći.
Dok taj kvazi uradak kruži društvenim mrežama do sada nisam čuo kako je netko podignuo tužbu za vrijeđanje osobnih osjećaja i duševnih boli. Jer sigurno je da bi u prvom redu brojni branitelji i stradalnici domovinskog rata morali osjećati nelagodu i stid ovakvim ekshibicionizmom.
No, takvim provokatorima možda je ipak najbolje odgovoriti prigodno ovom vremenu najveće crkvene misterije i uskrsnuća Isusa – Oprosti im Bože jer ne znaju što rade! Iako oni to vjerojatno neće ili ne žele razumjeti, na nama je ipak kao većinskoj kršćanskoj zajednici dužnost i obveza da se za njih molimo i tražimo oprost.