REČENICE S POTPISOM

Uz suglasnost autorice, poznate hrvatske spisateljice, prenosimo priče iz bloga “Zašto sam Vam lagala”.

piše: Julijana Matanović
Teta je vjerovala da ću postati doktorica. “U svakoj obitelji, treba biti jedan doktor. Uskoro će se liječiti samo oni koji budu imali pravu vezu”, govorila je. I neprestano je to ponavljala, neovisno o društvenim uređenjima u kojima je živjela i članskim iskaznicama novoimenovanih ministara zdravlja.

Postala sam doktorica, ali ne “prava”. Znam da bi teta sve moje knjige i moj doktorat dala za diplomu “zaozbiljske” doktorice, čak i bez specijalizacije. Glačala bi mi bijele kute i hvalila se da sam najbolja u Domu zdravlja Đurđenovac.

Danas, kad tete više nema, pitam se jesam li možda mogla završiti medicinu? I da jesam, prema kojoj bi grani bilo usmjereno moje usavršavanje? Odgovor mi je jasan. Prema ljudskim emocijama, nevidljivim bolima, noćnim tjeskobama, obiteljskim stablima i neizgovorenim tajnama.

Samo ne znam bi li svojim pacijentima smjela spominjati pjesme, priče i romane koji mogu blažiti njihovo stanje?

Jednom prigodom, kad sam takvom pravom doktoru pričala o sebi, on mi je savjetovao da što više gledam vodu. Njezinu površinu, liniju spajanja mora i neba…

Bila je zima. Drava je tekla daleko od mene, a i otok Prvić bi me – da sam mu odlučila doći –  pitao što po toj hladnoći imam tražiti tamo.

Posegnula sam za Brodskim i “Vodenim žigom”, tekstom napisanim 1989., a u nas, u prijevodu Smiljke Malinar (i s mojim uredničkim potpisom), objavljenim 1995., u legendarnoj biblioteci Hit.

Da, tekst može liječiti, čak i one kojima doktorat iz književnosti – premda to nitko ne izgovara glasno – negira “terapeutske učinke” literature:

“Voda remeti načelo horizontalnosti, osobito noću kada je njezina površina slična pločniku. Ma koliko bila čvrsta paluba koja ga zamjenjuje pod nogama, na vodi ste nešto oprezniji nego na suhom, sva su vam osjetila izoštrenija. Tako, na vodi ne puštate mislima da vrludaju kao kad hodate ulicom… U svakom slučaju, na vodi vam osjećaj za drugoga postaje istančaniji, kao da je pojačan zajedničkom i istodobno uzajamnom opasnošću. Gubitak orijentacije je psihološka koliko i navigacijska kategorija.”
(Josif Brodski, Vodeni žig, Zagreb, 1995., str. 13.)
…

“Julijana Matanović rođena je 6. travnja 1959. u Gradačcu (Republika Bosna i Hercegovina). Od svibnja 1962. živi u Hrvatskoj. Osnovnu školu završila je u Đurđenovcu, gimnaziju u Našicama, a Studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U jesen 1982. zaposlila se, kao asistent, na Odsjeku za jugoslavenske književnosti istoga Fakulteta. Poslijediplomski studij završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Magistrirala je 1989. godine na temi Primarna i sekundarna generička obilježja u Đurđevićevim “Uzdasima Mandalijene pokornice”. Doktorirala je 1998. godine temom Hrvatski povijesni roman XX. stoljeća. 1. rujna 1993. postala je zaposlenica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 2014. je članica-suradnica HAZU. Početkom 2018. – u zvanju izvanrednog profesora na katedri za noviju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku – odlazi u prijevremenu mirovinu i zajedno s kćerkom Magdalenom i suprugom Pavlom Pavličićem, preseljava se u Osijek. Osječka šutnja nagovora je na povratak u Zagreb. Kako bi i dalje mogla razgovarati o književosti, ili svakodnevnicu podnositi gledajući na nju kroz filter načinjen po pravilima književnosti, početkom veljače 2018. otvara službenu stranicu na fb. Novo iskustvo, na mreži kojoj se dugo vremena opirala, potvrđuje joj da “književnost nije u krizi”.” (Blog “Zašto sam Vam lagala”)