piše: Julijana Matanović
Dogodilo se to u ljeto 1967. godine. Završila sam prvi razred osnovne škole i teta me u srpnju odvela svojoj majci u Turić, u selo Bosanske Posavine.
U isto vrijeme onamo je, iz slavonskog sela Drenovci, k svojoj svekrvi, stigla i moja majka. Baki je dovela još troje unučadi, dvije djevojčice i dječaka. Njih troje, moje sestre i brat, svi mlađi od mene, njih troje koji su živjeli sa svojim roditeljima.
Jedno jutro mama se spremila u Grad. Morala je otići u podmiru. Ne znam jesam li je molila da pođem s njom, ili je ona sama tako odlučila. Do Grada je trebalo doći pješice. I isto se tako vratiti. Sedam kilometara, prečacem kroz Liporašće.
Ne sjećam se jesam li se putem umorila, jesam li možda i zaplakala. Sjećam se samo gradačačke pijace na kojoj je mama kupila paradajz i bijelu lepinju. I sol u najlonskoj vrećici. Paradajz je oprala na česmi. Zatim smo nas dvije otišle u park ispod Gradine i sjele na klupu. Kidale smo komadiće ukusnog somuna i grizle crvene sočne plodove posipane solju.
U jednom trenutku pred nama se našla bakina komšinica Mrkica. Stajala je s cigarom u ruci i gledala začuđeno. Moja majka je, ništa neupitana, rekla: „Eto, malo jedemo, ponijele od kuće“.
Bila sam dijete, ali sam ipak razumjela da svoju majku, tu mladu ženu koja ima samo dvadeset i devet godina i četvero djece, ne smijem pitati zbog čega Mrkici nije kazala kako smo lepinju, paradajz i sol kupile na pijaci.
Nikada više, a prošlo je od tada više od pola stoljeća, neću jesti takav paradajz. Svaki put, pa i onda kad na Trešnjevačkom placu naletim na rajčicu sličnog okusa, ja ću „kusati“ sjećanje na paradajz s gradačačke pijace.
Kad sam se to ljeto oprostila s mamom, nisam slutila da je onaj kilogram kupljene soli bio posljednji koji će ona pojesti sa svojim mužem i svojom djecom.
Na okrutnom Zapadu, majka će paradajz moći kupovati kroz cijelu godinu, ali neće osjetiti ni njegov okus, ni njegov miris. I bit će joj uvijek preslan. I to ne od tuzlanske soli, nego od suza koje će – pomiješane s njezinima – stizati u pismima ispisanim rukama njezine djece.