piše: Julijana Matanović
Nikada nisam išla u vrtić. Za to nema potrebe, odgovarala je moja teta svima onima koji su se usudili primijetiti da bi djetetu bilo korisno družiti se i s vršnjacima.
Zavidjela sam djevojčicama koje su u grupama, uz asistenciju školovanih drugarica, u lijepoj prizemnici na rubu Pejačevićeva parka, crtale cvijeće i zvijezde petokrake, izrađivale mala radnička odijela i kartonske satove.
Zavidjela sam im i što se igraju konobarica i gostiju pa za malim stolovima glume da ispijaju kavu s prijateljicama.
Možda sam kao klinka i imala razloga biti na nešto i na nekoga ljubomorna, ali na pouku svladavanja tajni velikih i malih kazaljki i na kobojagi pijenje kave, zasigurno nisam.
Kretanju kroz dnevno vrijeme naučila me baka. A i za pouzdano dobar odnos s kavom i šoljom mogu zahvaliti upravo njoj. Poučiteljske tehnike nije, priznajem, baka skinula sa stranica najcitiranijih znanstveno-metodičkih časopisa, barem ne onih koje bi danas priznalo naše Ministarstvo obrazovanja, ali pod punom odgovornošću tvrdim da su njezine metode bile učinkovitije od mnogih u koje sam, polažući sve te pedagogije i psihologije, i sama stekla pristojan uvid.
Baka je vjerovala zvonaru župne crkve. Svako je jutro, prateći prvi bat, ustajala iz postelje i pristavljala vodu za kavu razgalicu. Na kartonskim satovima vrtićkih umišljenih polaznica bilo je šest i trideset. Miris kave obljubljivao je sve točke naše kuhinje. Ostajala sam u krevetu. I slušala. A baka je pričala o rodbini, spominjala bolesti i vjenčanja, pričesti, frizuru predsjednikove žene i slonove koje je komunistički kicoš dovukao s putovanja po Africi. Kavom razgalicom razbuđivala je uspavane stanice tijela.
Nakon tri i pol sata, poslije svih obavljenih poslova u kući, staji i povrtnjaku, baka bi pristavila drugu džezvu, daleko veću od prve. Znale smo da se bliži deset. Zasigurno je i teta u vrtiću, baš u tim trenucima, vrtjela kazaljke. Malu je ostavljala na deset, a veliku vukla do dvanaest. I kmezavo pitala: A koliko je sad, djeco, sati, kažite svojoj teti ko-li-ko? Balavice su znale da je deset, ali nisu znale da je to upravo vrijeme kad se kreće s prvom kavom razgovorušom. Upravo u tim su minutama niz naš sokak milile bakine prijateljice željne druženja. Svaka je u njedrima nosila prilog priči dana. Poslije jednog sata pristavljala bi se nova razgovoruša i ispijala do podnevnog zvona.
Vrtićari su odlazili na spavanje. A ja, pripadnica njihove generacije, sjedila sam sa ženama u godinama i pila kavu. Istina, s puno masnog mlijeka i puno šećera, istina i iz male šolje, ali ipak pravu. Pravu, bez imalo glumatanja. Poslije nekoliko razgovoruša, nakon svih detaljno obrađenih dnevnih tema, bakine su prijateljice, jedna po jedna, počele ustajati i odlaziti kućama. Ubrzavale su korak.
Trebalo je završiti ručak i s ruba usana ukloniti suhi tamni soc – svaki trag opuštena života pred licima muškaraca koji će se uskoro vratiti s posla umorni, nervozni i uplašeni. Nimalo nalik onima o kojima žene pričaju uz kavu. Kaveni muškarci su nasmijani, mirišu na crnu mačku ili pokošeno sijeno, ruke su im meke od solea kreme, a svojoj dragoj pjevaju: Gde si našla crne oči / crnje nego noć / moja draga, moja mila / željo srca mog? Uz kavu svaka od njih lako priznaje da joj je jedina želja vidjeti Nikolu Karovića i provjeriti je li tako zgodan kao što se priča. I otkriva da bi rado s njim popila kavu. Jednu šutkušu, onako popodne, mirno, opušteno, kako je i red, uz šutnju i sređeno raspoloženje.
Čini mi se da je baka najviše voljela upravo tu. Šutkušu. I ispijala ju je do kasno u noć. Sve do kraja, do svoje osamdeset sedme. I spavala je kao anđeo, kao beba. Riječ nemir nije postojala u njezinu rječniku. A ja? Naslijedit ću bakinu ljubav prema priči i kavi. Samo ne i otpornost. Ni na život ni na količinu kofeina.
Posljednju dnevnu kavu pijem oko šesnaest sati. I tako već petnaest godina. Mogu se prisjetiti i vremenske prognoze u danu kad mi je tijelo došapnulo kako će, od sada pa ubuduće, svaka kap konzumirana dvjesto četrdeset minuta iza podneva dozvati košmarne snove koji ostavljaju trajna tragove oko očiju, uozbiljuju lice i isušuju kožu. Samo će usne ostaviti sočnima, da još žešće kazne onu koja se nada poljupcu, obećanom u danu koji je kalendarski pripadao kasnom proljeću, a zimilo je kao u veljači.
Mogla bih izrecitirati i u kojem je dijelu hrvatske obale toga dana kišilo, mogla bih izgovoriti i ime i prezime lijepe prezenterice vijesti što su stizale iz sunca i oblaka. Ali ne želim. Plašim se da sam se ionako sva pretvorila u sjećanje i da mi ona postaju pretežak teret postolama koje odista, i ne samo zbog stihova u pjesmi meni dragog izvođača, nitko neće poželjeti obuti osim mene.
Upamti, mala, kad ti sjećanje postane važnije od života, upamti taj čas, to znači da si došla na pola puta, govorila mi je baka, ona koja me, prema kavenim terminima, naučila snalaženju u vremenu. Drugi dio puta ćeš se samo ispitivati i nastojati ispraviti greške prvog. I kad skontaš kakva si bila drugima, a kakvi oni tebi, dođe kraj. Poravnato. Đe si bila, niđe, šta si napravila, znaju drugi. A ti znaš da nisi popila kafu s nekim s kim si trebala. I da si se zajebala.
Možda me je, dok je nadolijevala uvijek iznova i uvijek do vrha, htjela tješiti sluteći da će moj život žene proteći u potragama i čežnjama, nerazumijevanjima i bjegovima. Puno prije Stephanie Piro moja je baka znala, gledajući oči svoje unuke, da iza svake uspješne žene stoji značajna količina ispijene kave.
Nitko koga sam do sada upoznala i s kim sam poslije išla na kavu nije uživao u njoj kao što je uživala moja baka. I razgalicu, i nekoliko razgovoruša, i duge, duge šutkuše pila je vruće. Kava i ljubav najbolji su dok su vrući, znala je odbrusiti onima koji su joj savjetovali da malo pričeka, da ne mora odmah ulijevati u sebe izravno s vatre. Branila je svoj uzavreli čarobni napitak i pred liječnikom koji ga je proglasio krivcem njezinih želučanih smetnji, i pred sinovima kojima nije bilo pravo što im kćeri, tek odviknute od bočice i mlijeka, odmah s bakom prelaze na bijelu iz fildžana. Oni su, za razliku od svoje majke, pili hladnu kavu. I priznavali da vole vruće žene. Međutim, prešućivali su misle li na svoje ili nečije tuđe. Sanjali su kako luta ruka vrela preko njihova tela. A i tuđe žene pile su hladne kave. Da njima sačuvaju mladenački ten. I da budu friške i lijepe. Tuđim, a ne svojim muževima.
Baka se nije žalila na život, na život u kojem su se smjenjivale nedaće, ratni zbjegovi i pokapala tek rođena djeca. Voljela je komšije, hvalila svoje kćeri i ljubila unuke. U džepu cicane kecelje skrivala je kutijicu s gradačačkim sitno sjeckanim duhanom, da se nađe, uz kavu.
Bio je to njezin svijet: precizan, jasan i satkan od sjećanja na one koji su sjećanje na sebe zaslužili. Život u šolji kave. Gust, crn i vruć. I začinjen uvijek istom pogreškom. Nepopijenom šutkušom s nekim s kim je to trebalo učiniti.