Vinko Pavić
Pogledom smo u Tvoje ime
Dozivali utihu mora,
Ulje za svijeće nutkali
Svim ludama na drugim obalama
U ritmičkom otkucaju Tvoga srca.
Ogrtač Tvoj pun snage i ljubavi
Navlačili na se
I slutili smisao otkupljenja
Plakali obredno u tvojoj prisutnosti
I naricali nad mrakom Getsemanija
Gospodaru moj,
A onda u predvečerje smrtnog poljupca
Dogorjesmo kao plamičak svijeće
I prije pijetlova rekosmo
Da te ne poznajemo,
A mačeve iz korica ni izvukli nismo
Dok Te porugom lažno optužuju
I razapinju uz povike bijesnih tamničara.
Uvukli smo se u zrno gorušice
(Svoj mali svemir)
Da ne čujemo prštanje kocki
I prebijanje Tvojih goljeni.
A sada ponovno prkosimo zaboravu
I slijepo žudimo
Nevidljive zidove mračnih tamnica
Koje će opet iznjedriti bremenito beznađe
I uzničku spoznaju zemnih razvalina.