piše: Stjepan Poljaković
O jednom biblijskom događaju razmišlja tjednima.
2 knjiga o kraljevima glava 2…
Po Ilijinom odlasku na nebo Elizej dolazi na obalu Jordana. Trenutak u kojem sluga izlazi iz sjene gospodara. Došao je trenutak da preuzme odgovornost i da ono teoretsko pretoči u praksu.
Sve na što se mogao osloniti je plašt u rukama i Bog Ilijin. Suočen s kušnjama iz dubine duše se zapitao, gdje je Bog Ilijin? Bog mu se ukazao u svoj svojoj slavi.
Danas me pastor sjetio još jednog isto tako sudbonosnog događaja.
Knjiga brojeva poglavlja 13 i 14. Izraelski narod na pragu obećane zemlje. 4o dana svjedočili su čudesima koje je Bog izvodio, ma više od toga, od onih deset zala puštenih na Egipat svjedočili su Božjoj sili, slavi i ljubavi.
Sve je izgledalo divno i slavno do trenutka kada je trebalo pregaziti rijeku.
Kako vjerovati kada pred sobom imamo prepreku?
Kako vjerovati kad znamo da imamo problem a ne možemo ga definirati, otkriti, niti mi niti stručnjaci kojima se obraćamo za pomoć?
Osobno si postavljam to pitanje od početka godine. Pojavio se problem, kamenčić u cipeli koji me žulja. A možda tako mora biti?
Izazov je i pod izazovima i s problemima za vratom zakoračiti, uložiti dodatni napor u namjeri da se izborite za svoje dobro i dobro drugih.
Mnogo ih je koji kampiraju na obali i čekaju idealan trenutak, ulažu napor u psiho – fizičke pripreme proučavajući sve moguće priručnike i tražeći savjete na svim stranama. Što više odlažu trenutak prelaska, trenutak kada će zagaziti, to se više i dublje zapliću u mreže filozofiranja i traženja izgovora.
Bog je za specijalne zadatke birao one koji nisu imali ništa više osim vjere, one koji su bili neopterećeni utjecajima sa strane. Gazili su preko svega što im je stajalo na putu.
Petar je vjerom zagazio u jezero, u trenutku kada je pogled skrenuo s Krista na vodu i sve okolo njih počelo je tonuti, izgubio je nit, povjerenje u Boga.
Tek kada je pružio ruku kada je zadnjim atomom snage zgrabio pruženu ruku izašao je na površinu, spasio se.
Rodovi i snaga naše vjere očituju se pred preprekama, Elizej, Izraelci, Petar, svi su oni imali nekoga koga su slijedili i u čijoj su sjeni mogli filozofirati. Onoga trenutka kada su se našli oči u oči s izazovom mogli su pokazati što su naučili. Isto to važi za nas danas.
Svi mi, htjeli to priznati ili ne, živimo od neke vrste vjere i imamo stanovite ciljeve pred sobom.
O količini, snazi ili kvaliteti vjere ovisi kako ćemo doći do željenoga cilja.
Sa srećom nam bilo !!!