ZATVOR

piše: Marija Juračić

Kaže mi zet da je zatvor gadna stvar, a ja njemu da ga od moje kuhinje sigurno neće dobiti. Onda on veli da ne misli na taj zatvor, nego onaj s rešetkama i ograničenim kretanjem.

„Pa i ja, zete, mislim na taj zatvor“, ali on je jako povezan s kuhinjom. Što bolje kuhaš, manje sjediš, a ako si tek neki priučeni kuhar, gulit ćeš krumpire. Od tuda i dolazi izreka – gulio je nekoliko godina u… Ali to guljenje krumpira za opće dobro djeluje nekako jadno, ponižavajuće. Faca od formata neće guliti, on će možda samo prohujati kroz zatvor, pa ako ima dvojno državljanstvo, zna se kuda ga put vodi, a ako nema… mnogi puti vode ka slobodi.“

„Vi, punice, sve olako shvaćate. Pa nije li zatvor strašno iskustvo, velika sramota, gubitak prijatelja, znak neuspjeha?“

„Možda u nekim sredinama možeš i tako gledati na zatvor, ali mi smo po mnogim stvarima specifični. Doći u zatvor zbog privrednog kriminala sigurno nije sramota, jer da je, ne bi mnogi okrivljenici i zatvorenici  mogli obnašati važne političke dužnosti i ne bismo ih percipirali kao uspješne i ugledne ljude. I ne radi se tu o pojedincu, nego o cijeloj koloni pojedinaca koji se žrtvuju i riskiraju za svoje potomstvo. Njihova će djeca imati dobar start u život i koga briga što je roditelj malo omirisao zatvorske zidove, a neki se oduže naciji pa u zatvoru i vrijednu knjigu napišu.“ Zet me gleda u nevjerici pa me želi dotući na mom teritoriju.

„Punice, kada je onaj prvi nepismeni Glembay u onoj šumi zaklao i opljačkao nekog zlatara, sami ste rekli da je taj čin bio izvor bogatstva Glembayevih, ali i njihove trule, nečiste krvi.“

“Ma daj, zete. To su knjiške gluposti. Naša glembajevština je suptilnija. Ruke naših okrivljenika nisu krvave, njihovi su prsti fini, dugi, malo ljepljivi, ali njihova ljubav prema obitelji i domovini je požrtvovna.“

-Ali, punice…“ pokušava zet proturječiti.

„Ništa, punice“, presiječem ga u pola rečenice“, i znaš što ću ti reći? Da sam znala da se toliko bojiš guljenja krumpira, ne bi ti tako lako postao moj zet.“