SKOK U HLADNU VODU
piše: Mirela Bajlović Marasović
Na prvoj godini mi je prvi semestar prošao u znaku snalaženja i privikavanja. Nastojala sam pohvatati konce, nastojala sam dolaziti na sva predavanja, biti tu i uživati u tome što sam tu, jer tu sam bila jer sam ja to htjela. Sjećam se da smo ispite polagali kao od šale. Dobili bi rokove i udri …nije se propuštao niti jedan jedini ispitni rok. Čoporativno smo izlazili na ispite, čoporativno učili i u čoporu se i družili. Na prvoj godini sam živjela na otoku Viru, svaki dan sam busom išla na faks, i s njim se nakon cijelo dnevnog obitavanja na faksu vraćala natrag. Predavanja su znala trajati po cijeli dan, znalo ih je biti groznih i bezveznih, ali uz puno smijeha i humora smo ih znali i ne osjetiti … Nezaboravni trenutci te prve godine fakulteta, dok smo bili brucoši, su definitivno oni ranojutarnji trenutci provedeni u Citadeli.
S otoka Vira bih svako jutro stizala oko sedam sati … predavanja bi počinjala oko 8 …a vrijeme do predavanja, već od prvog dana nisam morala kratiti sama …tu su bili i oni, onakvi kao i ja…u zdravom kolektivu je svakako lakše preživjeti nedaće koje nosi život …
Vedrana, Luka, Emanuela, Natali, Seka, Dilbo, Mlađo, Marija, Marijana i ostali …bi se svatko jutro nacrtali u sedam i pet minuta u Citadelu na doručak i kavu …istina je Bog, svako jutro smo jeli isto i molili Boga da se meni jednog dana, prije nego što pocrkamo od nedostatka vitamina i minerala, promijeni i da masnu krafnu zamijeni lagani, probavljivi kroasan …hm, možda smo previše tražili…uglavnom bi tako okupljeni raspravljali o svemu, pričali o svemu, smijali se, urlali i rješavali probleme na koje bi nailazili …bilo je lijepo …meni, a vjerujem i njima …
Ispite i ispitni stres nismo ni osjećali…barem ne na germanistici…tu smo bili doma, tu smo bili svoji i tu nam nisu mogli ništa …i upravo taj osjećaj podijeljen s tim ljudima čini tu prvu godinu tako jedinstvenom i posebnom. Čine te ljude ljudinama! Nisu bili samo prolaznici, nekako su ostali dio i moje današnjice …sad i moja Maša raste uz većinu tih divnih i toplih ljudi …
No, ono po čemu još pamti ta sjajna prva godina je zapravo kazališna grupa koju smo s našom stranom lektoricom Karin afirmirali.
Karin je za sve i svakog imala živaca i strpljenja, niti jedan upit nije ostao ne odgovoren, niti jedan sastav ili seminar ne pregledan …sve se moglo i sve se stizalo i nije bilo dovoljno što je to samo bilo na faksu tako, nego smo i privatno mogli funkcionirati s njom …Karin je Njemica, spada u onu grupu Nijemaca koji Njemačku čine Njemačkom u njenom najboljem svijetlu i u onom smislu u kojem ja jedino želim pamtiti vrijeme provedeno u toj državi …Njemica je, u Hrvatskoj …profesorica na njemački način u hrvatskom sistemu …braćo mila …nije joj bilo lako …ali tu smo bili mi …Hrvati i Bosanci iz Njemačke …“ma bolan nije ni nama bilo lako, al’ zato smo se i našli“…rekao bi naš Mlađo …
Pored svih regularnih obaveza koje smo imali, natovarili smo si i to kazalište na vrat, uvježbavali odabrane komade dva puta tjedno i vikendom…ništa nam nije bilo teško niti naporno, napose smo uživali i jedva čekali tu premijeru. A pojedince, koji nisu bili dio tupe, njih smo organizirali kao vizažiste, stiliste, suflere, kritičare…i opet smo bili svi na okupu…a doduše, odabrali smo i prikladni kazališni komad …Mr Pilks Irrenhaus …sam autor, Ken Campbell, nije štedio na apsurdnom, crnom humoru …dao si je oduška, a bome i mi …glumili smo svjetske luđake, prikrivene šizofreničare, ubojice i pohotnike …divan je taj britanski humor, preveden na njemački komponiran s bosansko-hrvatskim poimanjem glume i zabave …premijeru smo jedva čekali …kostime smo posudili od HNK Zadar…išli smo sami u njihovu garderobu …birali …isprobavali …oblačili se i svlačili …
Rezervirali samo lutkarsko kazalište, ugovorili termin premijere, strepili, uvježbavali scene, smijali se i plakali od uzbuđenja…tiskali letke, prodavali ulaznice, širili informacije …pozvali sve žive i mrtve…jedva dočekali taj dan, taj sat …moji stigli iz Ogulina, svi …došla i tetka i tetak …kako moji tako i oni mojih kolega …i konačno svi posjedaše, nakrcala se sala, studenti sa svih godina, smjerova, roditelji i rodbina…ugasi se svjetlo, upališe se reflektori …i tamo i u našem najboljem „Nonsense-izdanju“…svi luđi od luđeg …nesputani, mladi, puni vjere i volje …
Slegnula se i euforija oko priredbe, došao i šesti mjesec, polagali se ispiti …zove mama, zove tata …kako ide, kako napreduje …pitaju, misle se, strepe i nadaju …toliko se u biti brinu da već na živce idu …jer lakše je studentima čiji su roditelji fakultetski obrazovani, oni znaju kako taj svijet izgleda, razumiju rječnik s kojim od jednom barataš, znaju što je kolegij, kolokvij, što je parcijala, što znači očistiti godinu, prenijeti ispite, dati uvjete, ostaviti izborne kolegije za kasnije…ne kažem da su ovi drugi roditelji manje vrijedni, nego njima treba vremena da im se slegne sve to …trebaju sve te nove riječi, taj novi svijet u kojem se kreće njihovo dijete sjesti, doći na svoje …mojoj Sani je neusporedivo lakše studirati u tom smislu nego što je bilo meni, ja joj pripremila teren … J
I tako ja očistih godinu …dođoh kući, nosim indeks kao svetinju u torbi…ulazim u kuću, grli me mama, tata, Sana i Alex …i sjedi tu i susjed Pero …njegov sin Marko studira elektrotehniku u Zagrebu …i pita on mene kako su prošli ispiti …i kažem ja: „Dala sam sve ispite! Očistila godinu …“…ja ambiciozno, poletno i ponosno zvučala …očekujem sad nekakvu veselu reakciju …a naš susjed Pero namršti nos, onako omalovažavajuće …i kaže: „Ma neš’ mi ti to! Moj Marko je to bolje odradio!“…iznenadih se, pogledam u tatu, on u čudu, jer ja mu lijepo objašnjavala kako i što i kud i kamo u tančine …
I pitam ja Peru: –Dobro čika Pero, što je Marko napravio?!“
A on će meni na to, ponosno do Boga:
-„Moj sin Marko je upisao PARCIJALU!!!“
I nek mi Bog oprosti…ali nasmijala sam se do suza …i skoro prouzrokovala Markovu preranu smrt …jer ga je Pero skoro masakrirao kad je doznao istinu …a onda me Marko jedne večeri samo što nije slučajno pregazio …