ZNA SE!
piše: Emil Cipar
Od 18.veljače 2010. Hrvatska ima novog predsjednika. Što to znači, pokazat će vrijeme …bilo bi glupo činiti tako, kao da znam što će se dogoditi i šta to za nas znači.
Svečana inauguracija ne ostavlja mi puno mjesta za optimizam. Ivo Josipović odaje dojam čovjeka, koji će se boriti za pravdu. Na predsjedničkim izborima dobio je moj glas, ali ne zato što je bio moj prvi izbor, već zbog toga da ne bi pobjedio Bandić, a on sigurno nije simbol pravde. S Bandićem bi zavladalo kumstvo i rodijaštvo, a ta vremena bi stvarno trebali zaboraviti.
Ne znam zašto, ali mi ni kod Josipovića nikako ne dolazi oduševljenje, koje sam imao kod izbora Obame. Nedostaje mi onaj yes we can, osjećaj euforije. Josipović mi se čini kao neki, u labaratoriju, napravljeni idealni Predsjednik. Oba dosadašnja predsjednika imala su neku ljudsku slabost, koja je dolazila do izražaja i koja ih je činila bliskima narodu.
Tuđman je bio autokrat i u njegovo vrijeme su vijesti u Hrvatskoj počinjale sa …Dobro večer gospodine Predsjedniče!
Mesić je isto bio čest gost dnevnika …jednostavno zato što je komentirao sve i svašta. Nacija mu je opraštala gafove, koje si je samo on mogao dopustiti.
Ne znam zašto, ali čini mi se da ćemo Josipovića rijetko viđati. Ne znam hoćemo li osjetiti njegovu prisutnost, ali spontanosti sigurno neće biti.
Predsjednici nemaju puno ovlasti, niti mogućnosti kreirati dnevnu politiku. Utjecati na nju mogu gestama, šalama, iznošenjem privatnog mišljenja.
Nekako od Josipovića ne očekujem iznošenje privatnog mišljenja. Već je sad korigirao neka svoja prijašnja mišljenja, koja je iznosio kao saborski zastupnik. Kao Predsjednik će se sigurno konzultirati sa brojnim savjetnicima i onda iznijeti neko sterilizirano i dekontaminirano mišljenje, koje neće nikoga ni zadovoljiti ni razljutiti. Josipović je rekao da će biti Predsjednik svih građana Hrvatske.
Šale isto nisu za očekivati, jedino ako budu predviđene protokolom i napisane na papiru.
Ostaju mu samo geste. No međutim …prvu priliku je propustio. Svečana inauguracija bila je potpuno neprimjerena vremenu. Potrošeno je između 600 000 i milijun kuna. Netko će reći …nije puno. U doba Harača i masovnih otkaza …u doba minimalnih osobnih dohodaka …svaka kuna nepotrebno je potrošena. Jedna upadljivo skromna svečanost bila bi jasan znak da je Predsjednik shvatio ozbiljnost vremena. O tome bi se pričalo, a pogođenima represijom bilo bi mrvicu lakše podnijeti nedaće. Znali bi da Predsjednik ima razumjevanja za njih. Ovako …teško je vjerovati da će biti predsjednik svih građana Hrvatske. Od puno njih je već sada jako daleko.
Legenda koja je oko osobe Ive Josipovića napravljena, trebala bi ga prestaviti kao čovjeka umjetnosti. Propustio je to dokazati gestom. U umjetnosti važi pravilo MANJE JE VIŠE.
Da je svečani čin inauguracije bio primjeren veličini i značaju države, interesu inozemnih gostiju i ekonomskom i socijalnom stanju u kojemu se država trenutno nalazi, narod bi spremnije prihvatio najavljene i nužne predstojeće reforme. Ovako će predsjednik biti samo jedan “od onih gore”, a nikako, kao što je najavio …jedan od njih. Narod i dalje ostaje sam. Da će uskoro ugledati svjetlo na kraju tunela …teško za povjerovati.
Svojim uvodnim govorom, Predsjednik se obratio povijesti i analitičarima, a nikako narodu čiji bi predsjednik trebao biti. Gost inauguracije, bio je i bivši premijer Ivo Sanader. Njega je narod dočekao povicima “Lopove, lopove!”. Budući da je vrvilo od “bivših” i “sadašnjih” u prvom času mi nije bilo jasno na koga to narod misli. Sve u svemu, inauguracija je na mene ostavila dojam: Psi laju a karavane prolaze.
Politički analitičari kažu da je Tuđman obilježio vrijeme stvaranja hrvatske države. Mesić ju je uveo u Svijet, a Josipović bi trebao sačuvati identitet. Ostvari li se to …Hrvatska će postati normalna, dosadna, mala država.
Daj Bože da sam se prevario!