Kako (mi) je bilo na tribini Ane Horvat “Razgovor s pjesnikinjom”
piše: Dragica Šimić
foto: Petar Gašparević
Zagreb-Dugo Selo/Moram priznati, obuzela me neka nježna radost kada sam po povratku doma s tribine Ane Horvat “Razgovor s pjesnikinjom” spustila buketiće cvijeća i ruže, te moju malu zbirku poezije na stol. Već mi je dosta lijepih trenutaka priredilo to malo izdanje poezije u nakladi GK Dugo Selo ukrašeno mojim umjetničkim fotografijama.
U ugodnom prostoru Antikvarijata dočekala me voditeljica tribine, književnica, inače pravnica po zanimanju, Ana Horvat i kolegica pjesnikinja, doktorica po zanimanju Senka Slivar i fotografi.
Fotografira nas gospodin Petar Gašparović, prijatelj iz Udruge Srijemaca. Voditeljica tribine treba fotografije za HINU pa foto session počinje s osmijehom na licu. Ana kao dobra i iskusna domaćica vodi ovaj foto session, zahtijeva, naređuje, pozira s nama, uvijek s pomiješanom dozom strogoće i humora što nam izvlači osmijeh na lice a ujedno i dobro raspoloženje koje oslobađa od bilo koje vrste napetosti ili treme.
Publika polako dolazi, dvorana se puni a sto
l s našim knjigama postaje premali za buketiće i ruže posjetitelja. U dvorani vidim draga lica prijateljica pjesnikinja koje su već sudjelovale na ovoj tribini ili će tek nastupiti i drugih koji ne pišu poeziju ali su nas došli slušati. Divno je vidjeti da je dvorana prepuna i traži se mjesto više.
Gospođa Ana Horvat me pozvala na preporuku pjesnikinje Ljiljane Hidić Pasarićek. Zatražila je da joj pošaljem deset pjesama nakon čega me kontaktirala mailom šaljući mi kratke upute o datumu i mjestu održavanja tribine. Već sam dva puta prisustvovala njenim tribinama i svidio mi se način na koji ih gospođa Ana vodi.
Voditeljica tribine prvo čita naše bibliografije predstavljajući nas publici, potom mikrofon prepušta glazbeniku Milku Dedahpu Kišu, gitaristi i klavijaturisti “Hladnog piva”, kantautoru i pjesniku koji vješto barata glazbom i riječima, dajući večeri posebno veseo štimung.
Poslije toga dolazi red poezije od po četiri pjesme od svake pjesnikinje, tj. mene i Senke, pjesme po Aninom izboru. Čitam: “Mirisat ću noćas”, “More sam”, “Buđenje uz Edith” i “Pismo”.
Senka je za večeras odabrala erotsku poeziju. Dobar povod da nam Ana postavi škakljiva pitanja o našem mišljenju o erotici u kontekstu pisanja poezije.
Kažem da svaka ljubavna pjesma ima nešto erotsko u sebi, svaka izražava žudnju i želju za voljenim bićem, za tijelom, za dodirom, ali je vrlo važno prepoznati onu tanku nit koja takvu pjesmu dijeli od neukusa.
Senka na isto pitanje odgovara stručnim liječničkim jezikom. Kaže da svoju poeziju čita svojim pacijentima jer je pozitivna i djeluje na neurone u mozgu…
– Takvu lijepu liječnicu koja je još i pjesnikinja poželio bi svaki pacijent u svom procesu liječenja – komentiraju potiho u publici s kojom smo večeras u posebnoj sinergiji.
Ne znam, je li tome doprinijela elokventnost gospođe Ane Horvat, puno poznatih lica, dobra glazba a ponešto i naša poezija, večer protiče u ugodnoj i veseloj atmosferi a ipak s velikom pažnjom se sluša ono što čitamo.
Niz interesantnih pitanja voditeljice i naši odgovori zaintrigirali su slušatelje. Tečemo polako kroz ugodnu večer prožetu glazbom i pjesmom nošeni pozitivnim prijateljskim fluidom ugode.
– Što mislimo, je li poezija svojevrsno čaranje ili gatanje ili više način liječenja duše i ima li neko predskazanje u sebi? Je li nam se desilo da smo nekada napisali pjesmu koja se kasnije obistinila ili doživjela u stvarnosti?
– Sjećate li se svojih prvih pjesama koje ste pisali u osnovnoj školi?
– Zašto ste u ratnom razdoblju prestali pisati, pita me Ana, i nastavili tek 2008. godine objavljivati na FB i portalima?
– Je li slikarstvo u vašem slučaju povezano s pisanjem poezije, jeste li dosad ilustrirali?
– Da li vaša djeca, životni partneri čitaju vaše pjesme i podržavaju li vas u tome?
Naši odgovori izazivaju ponekad smijeh kod publike posebno kad se govori o (ne)podršci naših bližnjih pa se nerijetko i upuštaju u razgovor.
– Meni je fascinantno da možete raditi na dva romana istovremeno, jedan ratne tematike, drugi povijesnog karaktera?– čudi se gospođa Ana Horvat.
– Rat je vrijeme u kojem sam kao čovjek bila lišena slobode a bez slobode ne možete ni stvarati. Kasnije je borba za egzistenciju zaustavila privremeno moje pisanje kojem se vraćam i nadam se da će tako ostati do kraja mog života.
– Povezano je. Ponekad dobijem inspiraciju za pisanje upravo kada vidim umjetničku sliku ili fotografiju. Prva knjiga ilustrirana mojim slikama je moja zbirka poezije “Šapat kroz vrijeme”.
– Moja djeca podupiru moje pisanje. Svi su bili na promociji moje prve knjige i ponosni su na ono što radim.
– Ratne priče pišem već duže vremena, trebalo mi je dugo da se s njima suočim i pustim ih van iz sebe. Treba na njima još raditi i povezati ih u cjelinu. Za mene je to vrlo teško i naporno jer svaka nova priča otvara neke stare rane, pa se odmaram pišući još jedan povijesni roman. Volim povijest pa ju istražujem. Da biste znali kamo idete morate znati odakle dolazite.
Poslije mojih odgovora Ana me hrabri da pročitam jednu domoljubnu jesmu.
– Dajte i jednu ratnu, pa još jednu duhovnu, mada sam ja zakleti ateista.
Vidim, gospođa Ana Horvat je pročitala moju zbirku i to me jako raduje, pa odabirem “Molitvu vojnika”. Trudim se u svom recitiranju iznijeti emociju posuđujući svoj glas nestalom, mrtvom vojniku:
-Pohodi me majko u pećini hladnoj gdje ljubav je moja samo vjetra huk...
Slušam svoj glas koji odaje topli bosanski dijalekt u okrilju hrvatskog nam jezika i raduje me što znam ko sam, odakle dolazim i kamo stremim.
– Lijepa pjesma, zaključuje voditeljica tribine gledajući me u oči.
Na kraju pitanje za Senku:
– Što ste mislili kad ste napisali u životopisu da vam je muški mozak još uvijek velika zagonetka?
I tu je čar voditeljičinog britkog uma. S ozbiljne teme lakoćom skrenuti na laganije, šaljive teme.
Senka se šali na račun muškaraca da se ne smije od njih očekivati puno jer nisu u stanju obaviti nekoliko poslova istovremeno. Dobroćudno je to zadirkivanje, koketiranje kako kaže lijepa doktorica, pjesnikinja Senka. Muški članovi publike se ubacuju dosjetkama, repliciraju, šale se. Za utjehu, Senka im poklanja jednu pjesmu na kraju, posvećenu muškarcima.
Moja zadnja pjesma (Najvažniju ostavite za kraj – reče Ana) je pjesma posvećena mojoj unuci Heleni- “Svašta”. Tribina završava glazbenom točkom Milka Kiša.
Na kraju, Ana dodaje da se knjige poklanjaju prisutnima u publici. Lijepo je vidjeti da su prisutni zainteresirani, poklanjamo radosno.
Gospođa Ana Horvat nas je darivala svojim knjigama. Ja sam dobila dvije: “Lovorvišnja” i “Izabranice”. S divljenjem ih stavljam uz buket cvijeća i fotografiram za uspomenu. Jednu ću ponijeti sa sobom na more i čitati kao morsko štivo. Ima se šta i pročitati.