tekst: Marijan Gubina/ autor knjige “260 dana”
Sama riječ kaže sve, a možda nekome opet ništa. Logički, mirotvorac je osoba koja gradi mir, dok je u praksi mirotvorac osoba koja pokušava razviti kulturu mira u svojoj zajednici susrećući se s nizom problema.
Mir počinje u našim glavama (razmišljanju i dijalogu), počinje kada postanemo svjesni da mir ne dolazi sam od sebe, nego se on gradi i održava, a posljedice ne-mira opasne su do mjere da drugi gube samopouzdanje, slobodu i, u čestim slučajevima, život.
Je li tema mir površna, jesu li riječi mirotvoraca floskule ili ozbiljna upozorenja i savjeti, nužno trebaju o tome razmisliti svi, a posebno prosvjetni djelatnici koji su pretrpani šumom projekata, programa, aktivnosti, ideja.
Prosvjetni djelatnici jesu djelatnici, no njihov posao je poziv. Oni su više od djelatnika jer, osim što obrazuju djecu i mlade, oni utječu na stanje njihove svijesti. Oni su primjer pod svakodnevnim nadzorom. Prosvjetni su radnici školovani; didaktika, metodika i psihologija su alati u njihovim rukama kojima, uz autoritet svog posla/poziva, mogu sve.
Poštovani odgajatelji, učitelji, profesori, Vi ste mirotvorci ako to želite biti. Vi ste kreatori naše sadašnjice i naše budućnosti, u Vašim glavama počinje mir, a Vaša djela su puzzle (ne)mira. Iskreno, kao da pijem kavu s vama, reći ću Vam da Vi podcjenjujete Vašu životnu misiju, Vašu snagu i Vaše mogućnosti. K
ao i dosad apeliram, molim Vas da čujete vapaj mirotvoraca da razmislite i da djelujete. Mir ne dolazi sâm od sebe, mir se gradi i održava, posljedice ne-mira su prevelike i prebolne, a Vi možete ozbiljno i „malim“ djelima doprinijeti razvoju kulture mira. Vi možete utjecati na djecu i mlade da više vole, da više poštuju, da više pomažu drugima. Samim time, pomoći ćete sebi jer će vas i oni i njihovi roditelji voljeti, poštivati i pomagati. Jedna od mojih vodilja je:
ČINI DOBRO KAKO BI TI SE ISTO ŠTO PRIJE VRATILO.
Vođen navedenim, 2012. godine osmislio sam i započeo s provedbom programa Mirotvorac namijenjenim učenicima 7. i 8. razreda, prilagođen srednjoškolcima i studentima. 45-to minutnim predavanjem na temu socijalne (ne)osviještenosti, ljubavi, vršnjačkog (ne)nasilja i (ne)sebičnosti, potičem ljude na razmišljanje ističući nerazmišljanje kao jedan od osnovnih uzroka problema u društvu. Mišljenja sam da je nužno, prvenstveno, detektirati osnovne uzroke problema u društvu.
Osnovni uzrok svih problema u društvu je nedostatak ljubavi unutar obitelji, koji oblikuje osobu i reflektira se na odnos s drugim osobama u društvu. Roditelji se pravdaju kako zbog prevelikog broja obveza nemaju dovoljno vremena da više pokazuju ljubav; neki roditelji čak izjavljuju da se podrazumijeva da roditelj voli dijete.
Prevelik broj očeva „pojavljuje“ se tek u pubertetu ili čak kasnije, glumeći autoritet, pokušavajući nešto zabraniti, ne shvaćajući da je svojim kontinuiranim radom s djetetom trebao spriječiti da dođe do potrebe njegova „pojavljivanja/autoriteta“.
U praksi se pojavljuje prevelik broj primjera u kojima roditelj, kada mu dijete „zaglavi“ u ovisnostima ili drugim težim problemima, izjavljuje: sve sam mu dao/dala, a ona ili on ovisnik, itd. Da, možda sve, možda i previše, a premalo ljubavi. Mojim predavanjima utječem na djecu i mlade tako da ih podsjetim na činjenicu da ih roditelji vole. Ukažem im na probleme s kojima se roditelji susreću i molim ih da oni budu ti koji će preuzeti odgovornost, da ne čekaju da im se da, već da daju (LJUBAV), kako bi im se što prije vratilo.
Rezultat, osim suza u njihovim očima (koje puno govore), učestali su pozivi roditelja koji mi „samo“ žele reći hvala. Vršnjačko nasilje postalo je poznato onda kada smo odlučili osuditi mlade i njihove roditelje, no postojalo je i prije, a našim „prepoznavanjem“, odnosno osuđivanjem, ništa se nije promijenilo pa možemo slobodno konstatirati „ništa“ ili pak primjenu represivnih metoda koje će rezultirati skrivanjem problema. Uzrok nasilja nedostatak je ljubavi. Mnogobrojni primjeri koji opisuju dijete i mladu osobu kao nasilnika, okidači su gdje djeca i mladi daju ono što nose u sebi.
Kroz moja predavanja prikazujem im primjere posljedica nasilja s ciljem da postanu svjesni ozbiljnosti posljedica njihovih (ne)djela. Potičem ih na razmišljanje i nužno skrećem pažnju na to da moraju trenirati svoje emocije, s ciljem da nauče odvojiti emociju od zdravog razuma. Emocija je najveći dar i najveći problem. Nerazmišljanjem smo podložni manipulaciji. Socijalna osviještenost i humana djela, odnosno činjenje dobrih djela, najbolji je preventivni lijek za nasilje.
Rezultat predavanja njihovo je uključivanje u humanitarne akcije, a mnogobrojna pitanja i komentari potvrda su njihova razmišljanja. Trening odvajanja emocija od zdravog razuma nešto je u čemu im svi mi moramo svakodnevno pomagati, no prije nego krenemo pomagati njima, moramo pomoći sebi.
Neki mladi su pitali: ZAŠTO MISLIMO DA NAS ONI NE OSJETE? Djecu i mlade ne možemo i ne trebamo varati. Iskrenost je ključ koji otvara vrata. Sebičnost, u odnosu na poniznost i spremnost na žrtvovanje, opisao bih kao gladijatora u životnoj areni koji slaže pod svoje noge mnoge pale neborbene protivnike. Izrazito je teško suprotstaviti se gladijatorskom divu, posebno gledajući hrpu pod njegovim nogama. Teško je, no što u životu nije teško? Pokušajte zamisliti koja je percepcija djece i mladih o pojmu teško.Na predavanjima ih pitam ne pitajući.
Ispričani životni primjer jedne žene heroja koja je pobijedila mnoštvo gladijatora, indirektno im postavlja mnogobrojna pitanja na koja odgovori pršte van. Nekad je potrebno pitati ne pitajući, a još češće je potrebno gledati i slušati. Potrebno je spremno se žrtvovati. Potrebno je dati da bismo dobili.
Vas, poštovane odgajatelje, učitelje i profesore, molim: Budite mirotvorci koji će gladijatora spustiti na koljena.