PROHLADNO VRIJEME
piše: Mladen Šimić
Krešo je nastavio svoj dvostruki život. Školovanje u oholom i prašnjavom gradu išlo je svojim tokom, on je bio odličan učenik. Tih devet mjeseci sporo je prolazilo: rujan, listopad, studeni, prosinac, veljača, ožujak, travanj i svibanj vukli su se kao gladna godina u iščekivanju: lipnja, srpnja i kolovoza. Siječanj je prekidao ovaj tužni niz. I zimski raspust od dva tjedna provodio je kod bake i djeda na selu u Sjenikovcu. Tri ljetnja mjeseca vrijedila su trostruko tako da su vrijedila isto kao i preostalih devet. I snovi su se početkom lipnja mjenjali.
Krešo je sve češće sanjao da leti i da se penje na Mont Everest. Skupljao je fotografije Mont Everesta i kupovao knjige o usponima na njega.
Divio se Tensingu i Hilariju i sanjao da se i on jednog dana uspne. Znao je sve pravce uspona i detalje južnog, sjevernog i zapadnog pravca uspona. Istočni pravac uspona se ne koristi i slabo je poznat. Na zlom je glasu jer tko god je tamo zalutao nije se vratio. Često je sanjao da je učenjak a ne alpinist. Maštao je da je član međunarodne grupe učenjaka koji proučavaju Mont Everest i okolicu. Grupa je podigla čvrstu baraku na visini od 6000 metara. Krešo je vršio gravimetrijska i geomagnetna mjerenja. Kao učenjak dobro se aklimatizirao i često je bio na vrhu čak 25 puta . Jednom je čak i zaspao na vrhu i spavao dva sata ali ga je probudio hladan vjetar. Učenjaci nisu volili alpiniste koji su mislili da su učenjaci odbor za doček alpinista. Tražili su hranu, lijekove i da spavaju u njihovim barakama u podnožju Mont Everesta. Najviše alpinista je bilo u svibnju i onda su učenjaci išli na godišnji odmor. Uvijek je trebalo nekoliko učenjaka ostati u svibnju jer su alpinisti provaljivali u učenjačke barake. Eto takva su bila dječakova maštanja o alpinizmu.
Trebalo je izdržati nekoliko prvih dana lipnja do onog dana kada se dijele đačke knjižice. Ocjene su bile zaključene iako su nastavnici prijetili da se ocjena može i pokvariti a samo radi toga da bi đaci bili podnošljiviji. Preko školske godine Krešo je sanjao da leži među tračnicama, noge su mu sputane a vlak nailazi. Često bi se budio sa krikom i u znoju.
Početkom lipnja snovi se počinju mijenjati. Krešo više nije među tračnicama već u snu čeka vlak pa i nalazi se u njemu i putuje. Požuri sa završetkom započetih poslova pisalo je u sanovniku. Započeti posao je bio završetak razreda i dječak je strpljivo odlazio na časove plašeći se da bi mogao pokvariti svoje dobre ocjene.
Dolazilo je dugo lito vilovito. Jedini lijek Kreši preko školske godine je bila pjesma i ništa ne može tako liječiti dušu kao pjesma i glazba. Pjesma i glazba izazivaju u čovjeku iste vibracije i emocije kao u čovjeku koji ih je stvorio. Baš nekako u to vrijeme pojavila se na radiju pjesma Đambolaja. Tu pjesmu dječak je jako zavolio, Đambolaja je bila dječakova brana prema hladnom, oholom i prašnjivom gradu. Pjesmu Đambolaja je pjevala pjevačica po imenu Đo Steford.
Kreši je njeno ime Đo zvučalo kao muško ali tata je objasnio da kod Engleza muškarci i žene često nose ista imena jer tata je puno čitao razne knjige i anglo-saksonske romane pa je to zapazio. Pjevačica Đo Steford je imala malo rapav glas ali je ipak pjevala iz duše, osjećajno i ženstveno. Krešo je maštao kako je upoznao pjevačicu Đambolaje i šeta sa njom po Prašnjogradu a drugovi i drugarice mu zavide, dobacuju i fućkaju. U Krešinoj mašti pjevačica je bila plava u kratkoj zvonastoj suknji od teksas platna i sa veoma lijepim grudima, nogama i neodoljivim osmjehom. Tata je jednom rekao da mu se čini da melodija Đambolaje vuče malo na američku kantri glazbu. Tražio je fotografiju pjevačice Đo ali je nikad nije našao i bila mu je to jedna neispunjena želja. Dočuo je da je đambolaja ustvari jelo od riže, ribe i kuhanih jaja i zamolio je majku da svima skuha za ručak đambolaju. Za tu molbu dobio je batine vrelom kuhačom po glavi naravno od kroumpir-paprikaša bez mesa. Krešo je pročitao sve knjige do kojih je došao od Sigmunda Frojda. Frojdove knjige je Krešo sakrivao i čitao u šupi jer bi završile u vatri, Prema Zrinki svi oni koji govore o psihi su luđaci. Pokušavao je da uđe u svoju podsvijest i podsvijest drugih. Trudio se da tumači snove svoje i drugih. Zavolio je i portugalski fado i pjevačicu Amaliju Rodrigez, zamišljao je da mu je lijepa crnooka Amalije mati a ne ova nervozna i uvjek ljuta i namrgođena žena. Sviđala mu se svirka portugalskih mandolina, majstori su, nema šta mislio je. Dječak je jako zavolio životinje naročito pse i golubove. Grad je Krešu svrstao među parije a on se nikako sa tim nije mogao pomiriti. Kreši bi se u gradu svidjela po koja djevojčica ali i one su kao i grad bile hladne i ohole. Sa njima se nije nikako moglo komunicirati čak ni pogledom akamoli riječima. Ako bi se dječak zagledao u neku djevojčicu odmah bi mu ona prišla i rekla: “Zašto buljiš u mene kao tele?”. To se nije dešavalo u Sjenikovcu, tamo je situacija sa djevojčicama bila drugačija. Tamo se sa djevojčicama moglo pričati, šaliti, smijati i može i pokoji dodir a da reakcija djevojčice ne bude kao u Prašnjogradu. Tamo bi dječak za mali dodir dobio veliku pljusku. Krešo je učio u školi da u Indiji vlada sustav kasti: Bramani, Kšatrije, Vajsije, Sudri i Parije. U Prašnjogradu je vladao potajni i skriveni kastinski sistem. U prvoj kasti su bili Lale koji su bili rođeniu gradu u prašnjavaj pokrajini. U drugoj kasti su bili Lale sa sela. U trećoj kasti su bili Grci, Rusi, Francuzi i pripadnici većinskog naroda rođeni u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. U četvrtoj kasti su bili Makedonci i Crnogorci a u petoj kasti su bili: Albanci, Srbijanci, Hrvati, Rumunji, Slovaci, Rusini, Mađari, Nijemci, Amerikanci i mnogi drugi. Pripadnici prve kaste su bili tobože jako kulturni, toliko kulturni da se ukakiš od kulture kao od previše meda.
Dječak je imao psa Đekija koga je volio i držao je golubove po odobrenju oca a majka je naravno bila protiv. Uz Sigmunda Frojda, Amaliju Rodrigez, Đambolaju , Đekija, golubove, knjige, glazbu sa radija, hranjenje koka i svinja život je za njega postajao podnošljiviji u Prašnjogradu. Dalo se nekako izdržati do lipnja. Đeki je bio pas ljubimac koji je šetao slobodno po koloniji. Odjedanput je nestao. Svi su tražili Đekija ali njega nije bilo. Prošlo je dosta vremena i Đeki je počeo pomalo padati u zaborav kad se dogodio čudan događaj.
Majka je radila u bašti i čula je tiho cviljenje. Okretala se oko sebe i nije mogla razaznati odakle tihi cviljenje dolazi. Ipak je pošla prema gomili sanduka i ispod jednog drvenog sanduka je našla Đekija. Bio je vidno mršav ali živ. Vjerojatno je sanduk poklopio psa a on se nije bunio misleći da to tako treba. Svi su bili radosni što je Đeki pronađen. I uživali su u društvu razdraganog i pametnog Đekija. Poslije nekoliko godina Đeki je definitivno nestao. Raspredale su se razne priče. Neki su govorili da je Đeki predosjetio smrt i udaljio se od kuće. Neki su tvrdili da ga je vjerojatno pregazio auto a neki su pretpostavljali da su ga uhvatili šinteri kao psa lutalicu.
Nastavlja se!