piše: Marica Žanetić Malenica
– Nešto bih te pitao – reče mi kolega Ivan s kojim na brodu, usidrenom ispred Dubrovnika, uživam u pogledu na suton, laganoj večeri i glazbi. On je sudionik, ja tek izvjestiteljica sa stručnog skupa koji se odvija u Cavtatu.
– Samo ti pitaj – kažem sa smiješkom – na meni je hoću li ti odgovoriti.
– Znam da su tvoji s Korčule, ali ja uporno u tvom govoru bezuspješno nastojim čuti taj tako prepoznatljiv bodulski Ili, splitski, ni njega nema.
– A što ti čuješ kod mene? I dalje se smješkam, nije on prvi s kojim vodim neku od inačica ovoga razgovora.
– Nemoj se ljutiti, teško mi je to objasniti, ali osjećam u tebi nešto bosansko.
– Zašto bih se ljutila, dobro osjećaš – rekoh i pojasnim mu. – Rođena sam na Korčuli, oba roditelja i svi znani mi preci su otamo, ali sam na svom rodnom škoju proživjela tek prvih osam mjeseci. Odveli su me u Sarajevo i u Dalmaciju vratili tek sa 16 godina, taman se bila zadjevojčila.
– Znao sam ja da tu nešto ima…, u to ime živjeli mi! – reče slavodobitno i podigne čašu vrsnog crnjaka, pelješkoga plavca malog.
I dok se tako kucamo čašama na visokoj nozi međusobno i s kolegama koji su u našoj neposrednoj blizini, napuštam nakratko idiličnu sliku dubrovačke panorame prema sjeveru i pučinskoga beskraja na jugu, koji guta užarenu crvenu kuglu, kao što to radi svake vedre večeri kasnoga proljeća. I dalje plovim, ovoga puta kroz vrijeme i pristajem u Sarajevo, grad svojega djetinjstva.
Tih ranih pedesetih prošlog stoljeća donijeli su me, kao bebu, u stari dio grada u blizini katedrale. Tu su me, po kaldrmi, roditelji učili prvim koracima i riječima, a prijateljice dječjim igrama. Iako mi u glavi znaju zaiskriti različite sličice iz djetinjstva, uvijek mi se uporno vraća jedan doživljaj, za koji ne znam bih li se smijala ili plakala. Ali znam da me i danas goni na povraćanje, čim ga prizovem u sjećanje.
Prvo moram pripomenuti da je zgrada u kojoj smo stanovali gledala na veliko zdanje u kojemu je u to vrijeme bio smješten muški studentski dom (sada je tu Bogoslovija). Meni je tada bilo vjerojatno nekih četiri do pet godina. Igrala sam se ispred kuće i na ulici ugledala neki bijeli, gumeni zamotuljak koji je meni sličio na balon. Uzela sam ga i, onako naivna i neuka, počela ga napuhivati. Nije mi to baš išlo kako sam očekivala, pa sam otrčala doma pohvaliti se majci svojim balonom i zamoliti je da mi ga napuše kako treba.
Kad je zgranuta majka shvatila što držim u rukama i, još gore, što sam držala u ustima, samo što se nije onesvijestila. Ali kako nije bilo lako u tim godinama objasniti mi što je to zapravo i čemu služi, sva njezina grdnja bila je usmjerena na to da se ne smije uzimati ništa s ulice, jer je prljavo i mogla bih se zaraziti. A onda se sabrala od šoka i počela me prati. Ma što prati! Trljala mi je usta i zube, a bila bi i grlo da je mogla, sve dok nije shvatila da će me živu oderati i da ja, ipak, nisam zahodska školjka. Sad sam ja bila u šoku, nisam ništa razumjela, osim da je mama jako uznemirena i da sam ja jako grešna, ma što to značilo. Puno kasnije sam spoznala što sam to zapravo stavljala usta i u što sam tako zdušno puhala. Pa sam se, naknadno, sama sebi gadila.
Godine su prošle dok sam ponovno bila sposobna uzeti pravi balon u ruke i napuhati ga. I danas nerado baratam s njima. Podsjete me iznova na majčin izbezumljen, a moj preplašen i plačan pogled, dok mi s gađenjem oduzima moju nesuđenu igračku i baca je u smeće.
Sarajevo sam napustila, ne svojom voljom, kao srednjoškolka, dovoljno rano da se prilagodim novom mentalitetu, narječju, klimi, ali i dovoljno kasno da bih ga zaboravila ili prestala voljeti. Jer, Sarajevo moje mladosti bio je jedinstven grad, spoj istočne i zapadne kulture, mozaik naroda, vjera, običaja, jelovnika… sve je to, svojom osebujnošću, ostavilo trag mi u duši.
Proživjela sam na obalama Miljacke i uz miris bagrema svoja prva proljeća, sagradila prijateljstva za cijeli život, učila se poštivati raznolikosti među ljudima i svjetonazorima, nalaziti prednosti i ljepotu i u onome što mi nije bilo blisko. S jaranicama sam, nekako s proljeća, odlazila na korzo u predvečerje, častila se baklavama, alvom, kadaifom i tulumbama, pila i prodavala bozu… Bila sam njihova mala Dalmatinka koja je s jeseni donosila miris mora i zrake sunca u razred, a oni moja šarolika i draga raja.
Snjegovi i magle ostale su te 1968. za mnom, a more, sunce i bura postali su dio mojega života. Bureke, somune, musake i pituljice zamijenila je blitva, brujeti, šalša od poma… Pa ipak, često mi se omakne ono bolan, i još puno toga što je ostalo zapreteno negdje duboko, u tajanstvenim prostranstvima moje duše.
– Živjela ti meni, moja Bosanko! – kolegin nasmijani glas vraća me na brod, na kojemu blagujem desetljećima poslije.
Nazdravljamo razrješenju njegove nedoumice, nazdravljamo i gradu mojega djetinjstva, koji odavno nije onaj kakvim ga pamtim, nazdravljamo ovoj romantičnoj večeri koju je u međuvremenu progutao mrak. Polako plovimo nazad put Cavtata.