piše: Marica Žanetić Malenica
Sjedim u uredu. Zvoni telefon. Nepoznati ženski glas prvo provjerava moj identitet, a potom se predstavi:
– Ja sam Morana…., urednica časopisa Zaposlena.
Iako zatečena pozivom, pretpostavila sam o čemu se radi. Naime, te poratne 1994. na kioscima je osvanuo novi časopis Zaposlena s provokativnom i dobro tempiranom porukom:
„Za uspješne žene i one koje to žele postati!“
Vrlo brzo našla sam tri valjana razloga da se pribrojim prvim, malobrojnim kupcima: kao prvo, u potpunosti udovoljavam naslovu, tj. spadala sam u zaposlene žene; drugo, urođena znatiželja pojačana onom profesionalnom (već dvije godine radila sam kao novinarka), i treće, najvažnije, koja to žena bi htjela priznati da ne spada ni u jednu od kategorija iz reklamnog slogana?!
Prvi bliski kontakt s novim mjesečnikom izazvao je pozitivne vibracije. Ona koja ga je osmislila i realizirala, pomislih, svakako dobro poznaje žensku psihologiju: uz sadržaj vrlo je važna i ambalaža. A ona je – prvorazredna, svjetska. Dužnu pozornost zavrijedio je i pokušaj drukčijeg, novog „informativnog pristupa ženi i svemu što ona voli i podržava“, kako je pisalo u uvodniku.
Nizu tipično ženskih izdanja, koja su uzdizala ne samo prirodne funkcije žene nego i one društveno nam nametnute, uglavnom servilne uloge u kući po konzervativnom njemačkom sloganu: „Djeca, kuhinja, crkva!“ (Kinder, Küche, Kirche) trebalo je suprotstaviti drukčije štivo koje će promovirati novu ulogu žene u društvu što kani biti demokratsko. Tematski raznolik mjesečnik obećavao je da će emancipirana žena koja se tada, baš kao i sada, probija kroz dominantno muško poslovno okruženje, konačno dobiti reviju po svojoj mjeri i ukusu.
Zadovoljna pročitanim i viđenim napisala sam afirmativan prilog o pojavi „Zaposlene“ naslova „Working Woman hrvatskih prostora“ u kojem sam kazala i ovo: „Ovaj pristup ženi ne znači negiranje njezine biološke i njoj nadasve dragocjene uloge, to ne znači ne kuhati i ne stopliti dom svojom osebujnošću i nježnošću, odnosno ne voditi računa o svom izgledu, odijevanju, mirisu žene. To samo znači da je žena i na ovim prostorima sve manje odmor ratnika, a sve više ekonomska potpora suvremene obitelji….“ Tekst je objavljen u glasilu tvrtke u kojoj sam radila. Kako je naše glasilo stizalo na brojne adrese, netko je urednici dojavio vijest o mojemu tekstu:
– Pojavu „Zaposlene“ popratilo je nekoliko priloga u različitim listovima, ali Vi ste najbolje pogodili moju ideju vodilju, pojasnili kome i zašto je časopis namijenjen – reče mi Morana, novinarka po struci s bogatim iskustvom.
Tijekom ugodna razgovora žena od zanata izvukla je iz mene ono što ju je zanimalo i vrlo brzo zaključila da sam „podobna, po poslu i godinama, za suradnicu časopisa“ koji je upravo prolazio svoje porođajne muke.
I tako je započela naša uspješna desetogodišnja suradnja. Pri svakom službenom odlasku u Zagreb na sastanak svoje redakcije obvezno bih svratila i u njihovu redakciju. Uz urednicu upoznala sam još mnoge izuzetne žene koje su, poput mene, surađivale na ovom projektu na različite načine.
Svakog mjeseca Morana bi me nazvala i dogovarale smo teme o kojima bih mogla pisati u sljedećem broju. Osobito važno bilo je predstavljanje uspješnih poslovnih žena, tako da sam intervjuima davala prednost. Od onih koje su bile predstavljene u časopisu tijekom godine birale su se, sljedeće godine, finalistkinje od kojih bi jedna, na lijepo organiziranoj svečanosti proglašavana „Ženom godine“.
Tijekom deset godina objavljeno mi je više od stotinu priloga različitih vrsta (intervjui, komentari, tematski tekstovi, reportaže, putopisi, osvrti na knjige…) Prvi je objavljen u broju 4 te 1994., posljednji 2004. u broju 97. Vjerojatno bih i dalje surađivala da nije došlo do smjene na mjestu glavne urednice, kada je Morana uredničku fotelju prepustila kćeri. Komunikacija je nastavljena ali se znatno prorijedila i više nije bila ona na koju sam naviknula. I koncepcija lista se donekle promijenila, starije suradnice postupno su zamjenjivane mlađima. Shvatila sam da je najbolje povući se i prepustiti prostor nekim novim klinkama.
Upravo su u ovoj ženskoj reviji objavljeni i prvi tekstovi moje starije kćeri, tada studentice psihologije, koje je napisala na moj poticaj. Nerijetko bi se naša imena nalazila jedno do drugoga na stranicama Zaposlene, na što sam bila osobito ponosna. Dok nije dobila posao u struci čak je i radila nekoliko mjeseci u njihovoj redakciji kao novinarka.
Ovo iskustvo svrstavam u ona vrlo dragocjena. Zaposlena i ja prepoznale smo se od prvoga broja. Na ovu moju profesionalnu epizodu podsjeća me i Zahvalnica „za dugogodišnju uspješnu suradnju i iskazanu podršku u stvaranju časopisa.“
Raduje me da se časopis održao na trusnom medijskom tržištu već više od četvrt stoljeća, s tim da je nekoliko puta redizajniran. Danas ima i svoju Facebook stranicu.