Djoko Erić
Sve to što imam nije moje.
Dato mi samo da se služim.
Da se vrati. Posuđeno je.
Pa šta je moje? To ne kužim.
I noga ova koja kroči.
I ruka ova koja drži.
Jezik i uši, nos i oči.
I glava koju sunce prži.
Sve je to nekad zemlja bilo.
Voda i vatra. Bilo je zrak.
Sada je ruka, noga, krilo.
I sve će opet pokriti mrak.
Ko sam onda kad ništa nemam?
I ko darove sve te prima?
Ko ih sakuplja, ko ih sprema?
Kad ničeg nema, koga ima?
Ko vječno oko što nas gleda,
Duša nikad nestati neće.
Kad jedno tijelo zemlji preda,
Prašinu skuplja za sljedeće.