ODJEĆA (NE) ČINI ČOVJEKA

piše: Martina Budimir
Ili možda ipak?

Već od najranijih nogu kupuje se isključivo ružičasto ili crveno za djevojčice tj. plavo za dječake. Ukoliko spol još nije poznat, pravilo je kupiti žuto.

Nikada nisam htjela robovati besmislenim pravilima. Onog trenutka kada smo suprug i ja u izlogu pored našeg tadašnjeg stana ugledali crvena kolica, znali smo da će to biti kolica našeg sina. Rezultat: šok i nevjerica kod poznatih i nepoznatih ljudi. Naš komentar: Ferrariju najbolje stoji crvena boja!

Koliko je dress code uistinu važan? Koliko nas odjeća zapravo određuje? Jako sam osjetljiva kada je riječ o ovoj temi. Jednostavno ne mogu shvatiti da na opći dojam o čovjeku odjeća utječe u tolikoj mjeri, da mu može olakšati/otežati socijalizaciju ili snalaženje u radnoj sredini, u životu općenito. Koliko je samo predrasuda povezano s odjećom!

U zemlji, u kojoj živim, bilo kakva neukalupljenost nailazi na otpor. Ne valja upadati u oči! U inat svemu i svima, koji me pokušavaju svrstati u neku od raspoloživih i općepriznatih ladica, često sam sklona modnim egzibicijama nastojeći odjećom pokazati svoj stav i otpor prema ukalupljivanju.

Za razliku od nekih drugih stvari, u kojima mi je mišljenje okoline itekako bilo važno, nikada me nije zapravo bilo previše briga na kakvu će prolaznost naići moj outfit. Bilo je bitno da se sviđa meni i da nije vulgaran (pri tome mislim da određeni dijelovi tijela nisu, jel’te, na izvol’te). „To ti se možda nosi u Parizu, ali ovdje…“, reče mi jednom susjed krojač koji se nikako nije mogao pomiriti s idejom da mi određeni komad odjeće sašije baš onako kako sam ga ja zamislila.

Na studiju sam možda najmanje primjećivala koliko drugačiji stil ljudima zapravo smeta i otežava komunikaciju. Ipak sam bila na studiju filozofije i germanistike. Filozofi su sami po sebi predodređeni da budu drukčiji i silno se trude pokazati to i odjećom, a germanisti? Germanisti su u popriličnom broju povratnici, a i oni koji su rođeni i odrasli u Hrvatskoj, uglavnom su otvorena duha i prihvaćaju različitosti.

Na prve sam prave probleme zbog odjeće naišla ulaskom u radni svijet. Ne mislim da je moj stil previše drugačiji ili ekstreman, ali ulaskom u učionicu, nastupom pred najpedantnijim kritičarima, mladima, pravila postaju stroža. Vrlo sam brzo shvatila da me zbog odjeće ni kolege, ni učenici na prvu ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. Možda je bilo i do godina (počela raditi kao apsolventica), ali sigurno je dijelom i do načina odijevanja. Uglavnom, trebalo mi je puno dulje no drugima za stvoriti sliku o sebi kao o ozbiljnoj osobi. I danas ponekad naiđem na neodobravanje kolega koji smatraju da se ne odijevam primjereno svojim godinama.

Ipak, iako sam zbog odjeće nailazila na poteškoće u adaptaciji na radnu okolinu i u stvaranju autoriteta, svoj stil nikada ne bih mijenjala zbog (ne)odobravanja drugih. Moj je način odijevanja dio moje osobnosti.

Zgražam se na svaki spomen uvođenja uniformi u škole. Prihvaćam argument da bi na taj način socijalne razlike bile manje uočljive, ali jednostavno ne mogu zamisliti ograničavanje izražavanja i odjećom, bilo mene kao djelatnice škole, bilo prekrasnih mladih i kreativnih ljudi koji baš unatoč socijalnoj neimaštini imaju svoj stil i pokazuju svoj stav odjećom.

Ponekad upravo lošiji socijalni status i lošije financijske mogućnosti impliciraju veću kreativnost, a više novca zapravo znači veću želju za nabavljanjem onih komada odjeće koju imaju svi koji si ih mogu priuštiti kao statusni simbol. Samim time, više novaca često znači i veću uniformiranost.

Nepojmljivo mi je bilo kada je kolega u jednoj školi zaprijetio učenici koja je imala zavezani rubac oko glave da takva više ne dolazi u školu, a rubac se baš savršeno uklapalo u njen outfit toga dana. Nije bila niti nepristojno niti vulgarno odjevena, samo drugačije. Nema veze što većina djevojčica u školu dolazi u majicama „na bretele“ s dekolteom koji ipak pokazuje malo previše.

Nepojmljivo mi je bilo i kada je nakon prvog dana predškolske prijatelj moga sina došao uplakan kući jer su mu se rugali zbog slike srca na torbi. Dječak je sutradan došao u predškolsku s novom torbom, a ja sam svoga sina nakon dugog razgovora uspjela uvjeriti da se srce kao simbol ljubavi nikako ne može vezati samo uz jedan spol. Nažalost, puno je roditelja koji ne potiču takav stav.

Odjeća jest način izražavanja. Pokušavam to ponavljati što češće i što više, a ograničiti nekome mogućnost izražavanja svoje osobnosti nikako nije i ne može biti pozitivno.

Svijet bi uniformiranošću jednostavno postao dosadan i bezličan. Stoga, ako mi  se sutra šeće s rogovima na glavi, to ću i napraviti, a drugi neka se nauče nositi s time!

U različitostima treba uživati a ne pokušavati ih izbrisati.