VOJNIK

tekst: Ruža Silađev
Fotografija je snimljena u Pešti (Budim-Pešta) 1918. godine. Na njoj je vojnik Ivan Pejak, rođen u Sonti, 1893.

Bio je poznat kao Iva Čulin i eto primjera kako su u Sonti nestajali nadimci i nastajali novi. Naime Iva je bio podrijetlom iz Monoštora iz obitelji Radišini. Pošto se priženio u Čulinu kuću u Sonti, Radišini su se zauvijek zaboravili.

U vrijeme nastanka fotografije još uvijek je trajao Prvi svjetski rat i ovaj vojnik se nije nadao najboljoj budućnosti.

Pošto se ratna situacija po saveznike mijenjala na bolje, obećavajuće vijesti s fronte su dolazile i u Sontu. Vojnikova mati koja je znala mađarski jer je pohađala mađarsku školu, i supruga Ana, rođena Zlatar, Tacina (6. III1895., umrla 1977. ) krenule su na put u Peštu kod sina, supruga i oca.

Vojnik je postao ocem 1916. godine jer mu se rodio Pavle sin prvijenac koga još nije vidio.

Put nije bio ni malo jednostavan. Putovali su i vlakom i usputnom zapregom, pa i pješice nekoliko dana, ali dobrotom pojedinaca stigli su na cilj.

Ishod rata je za ovoga vojnika bio sretan. Ubrzo se vratio u Sontu svojoj obitelji i nastavio seoski život. Obitelj ga je zapamtila kao vrijednoga čovjeka. Imao je deset jutara zemlje, dva konja i zaprežna kola. Kirijao je sa zapregom i danju i noću i ljeti i zimi. Zimi je obavezno bio u šumi na sječi drva i trske. Tamo su radnici podizali čere, nastambe za osobnu upotrebu, kao i za konje. U čere se ložila vatra, a spavalo se na pijesku, pa dok ljudi spavaju strana tijela koja je okrenuta vatri se grije, a ona druga se smrzava. Ljeti se glava nije mogla dignit sa zemlje od poljskih poslova.

On i supruga su imali sedmero djece, tri sina i četiri kćeri. Iva i Ana su imali taman onoliko koliko je bilo potrebno za prehraniti devetoro čeljadi.

Bio je veseljak koga su ponekada kasno s večeri doma pratili tamburaši. To nije bilo po volji njegovoj supruzi koja je bila odgojena u vjeri, ne mareći puno za materijalna dobra ali se brinula za duhovni i moralni život. Pa, šta misliš da kro’selo pukne, eno Čulu pratu tamburaši!

Iva je bio darežljive ruke. Ako je obitelj zaželjela pojesti nešto što nije bilo u dvorištu, kao na primjer friške teletine, slao bi jednu od kćeri u mesnicu. Dijete je već znalo za slabosti svoga oca prema djeci i neke želje su se baš tada ispunjavale. Dovoljno je bilo reći:

– Dado, tu možda nema dosta novaca.

Istoga časa je spala banka ili dinar više iako je otac znao za dječje smicalice. Za djecu se uvijek brinuo i morala su imati i čizme i cokule čim su izrasli iz njih. Oko novca se sa suprugom nije nikada raspravljao. Ako je netko „proturio“ da je potrošila, on bi samo rekao:

– Nek ona potroši, ja ću ope zaradit.

O ratu vojnik s fotografije nije pričao. Ima osoba koje lošu prošlost brzo odagnaju iz misli i ponovno se hrabro hvataju u koštac sa životom. Iva je baš takav bio.

Vojnik s fotografije je umro mlad 1937. godine. od upale pluća, kako kažu njegovi potomci.

– Ta, baš je u čere nakupijo ležeći na pisku.- za života je govorila njegova udovica.

– Eee, tupo, tupice, s tobom tupo, tupavo, a brez tebe još tuplje.- dodala bi u tuzi za svojim suprugom.

Vojnik s fotografije je ostavio potomke kroz svoje petero djece. Sin Antun je umro u dobi od dvadesetčetiri godine i kćer Manda s tridesetjednom godinom. Oboje su umrli od tuberkuloze, kako narod kaže, od sušice. Ostalo petero djece je ostavilo potomke.