piše: Žarko Delač
Opće je poznato kako u brojnim istraživanjima javnog mnijenja među institucijama u Hrvatskoj najveću ocjenu za povjerenje dobivaju vojska, policija i crkva. Unatoč svojoj strogoj hijerarhiji u kojoj nema mjesta niti za sindikalno djelovanje (policija je iznimka koja potvrđuje pravilo) posve je jasno zašto je takva percepcija u javnosti.
Pojašnjenja radi, pripadnici ovih službi prisežu svojoj domovini i narodu, kada je najpotrebnije uvijek su uz njega, nesebično se žrtvuju za druge, štuju tradiciju, ne zamaraju se primarno financijskim probicima i sebičnim razmišljanjima.
Imajući ove činjenice u vidu logično je kako su pripadnici ovih službi u najvećoj mjeri najbolji sinovi i kćeri domovine, a za razliku od brojnih plaćenika i materijalista ponajviše u drugim državnim institucijama, često ne razmišljaju razumom već srcem. I u Domovinskom ratu je izginuo najveći broj mladih domoljuba nerijetko pripadnika navijačkih skupina koji nisu pobjegli u inozemstvo, skrivali se iza radnih obveza ili u zaklonima iako je u konačnici ponekad dobro pokazati zrno mudrosti i opreza.
U ovo vrijeme pandemije, bez obzira sumnjaju li neki manje ili više u opasnosti nevidljivog virusa, trebamo se doslovno pridržavati uputa i preporuka stručnjaka i ne pokazivati bespotrebnu hrabrost i tvrdoglavost. Osobito ne u vjerskim objektima koji bi trebali biti središte mira, poštivanja i ljubavi u što se nikako ne uklapaju događaji iz splitskog predgrađa.
Ovo je idealno vrijeme da se osim jačanja međusobne solidarnosti i uzajamnog poštovanja poradi i na izgradnji snažnijeg povjerenja i prema ostalim državnim sastavnicama.
Poticaj bi pri tome naravno trebali dati vodeći hrvatski političari i zajedničkim istupima pozvati građane da ulože privatnu ušteđevinu u svoju državu. Recept je vrlo jednostavan i poput nekadašnje izgradnje tunela Učka ili autoceste Zagreb -Split, objaviti prodaju državnih obveznica.
Prema postojećim podacima, u bankama građani štede oko 143 milijardi kuna za koje im banke ne plaćaju nikakvu ili mizernu kamatu. Ukoliko bi država ponudila nešto veću kamatu ostvario bi se sinergijski efekt jer bi privatne štediše dobile veće prinose, a država se zadužila uz manje kamatne stope od onih dobivenih od stranih banaka.
No, ključno je pitanje povjerenja štediša prema državi jer još je uvijek taj je odnos narušen. Stoga je idealan trenutak da se ta percepcija promijeni što bi politički vlastodršci trebali shvatiti što prije. Primjer im mogu biti medicinski djelatnici koje smo godinama uglavnom optuživali, što opravdano a što neopravdano, za mito i korupciju, a sada su heroji nacije.
Dokaz je to, da se – sve može, kada se hoće!