tekst: Mirjana Blašković
Popodnevni pljusak isprao je miris lipe, težak i zagušljiv, kakav samo može biti miris lipe na samom kraju mjeseca koji je po njoj dobio ime.
Koračajući po mokrom pločniku ugledah puža i teorijom defezivnog ponašanja u prometu, zastadoh da propustim slabijeg i sporijeg od sebe. Tad shvatih da bi moglo izgledati čudno – stajati tako s kišobranom i čekati da prođe jedan, doduše prilično reprezentativan primjerak puža, kod nas poznatog pod nazivom vinogradnjak.
Naravno, bilo ga je dovoljno prekoračiti i nastaviti dalje, a zamislite samo koliko bi i trajalo da jedan puž, puževim korakom, pređe pločnik. Nasmijala sam se sama sebi, svojoj naivnosti, koja me, u mojim godinama, ipak više usrećuje nego žalosti.
Zaobišla sam ga i, kao i uvjek kad bi pomislila na puža, prisjetila se one latinske: “Omnia mea mecum porto.” ( Sve svoje sa sobom nosim.)
Da, mora da mu nije lako, na svojim leđima nositi svu svoju imovinu. Ali taj teret je ujedno i njegov dom, njegovo utočište, sklonište, njegov oklop i njegov štit.
Koliko smo mi slični pužu kada na svojem putu želimo ponijeti sve svoje sa sobom? Zaboravimo pri tome često, da ono što je istinski naše nisu materijalne stvari, već ono što nam nitko u niti jednom trenutku ne može oduzeti.
Prisjetim se samo pakiranja kofera kada krenemo na putovanje, pa u želji da nam ništa ne pofali, trpamo i nosimo masu nepotrebnih stvari koje nam na kraju budu samo doslovno teret.Poput broda kojem balast pomaže da održi ravnotežu, a na kraju, pod njim potone.
Ali nije puž izgradio svoju kućicu od teških materijala,nije se opteretio nepotrebnim balastom.
Ponovo se priroda pokazala savršenim graditeljem, i sazdala puževu kućicu od finog, tankog vapnenca, taman po mjeri.
Pokuša tako i čovjek, poput puža, svoju kućicu sazdati od finih ljuskica ljubavi, uspomena, navika, nadanja… Kućicu koja će biti utočište, sklonište od svakodnevice, od opasnosti, od zaborava…
Kamo li je pošao taj puž? Ili ga je jednostavno ponijela bujica lipanjskog pljuska i on se našao nasred pločnika?
Pomislih, možda sam ga trebala odnijeti do neke travnate površine, ovdje bi mogao biti u opasnosti? Ali nisam… Nastavila sam svojim putem a puža sam ostavila da ide svojim, bilo namjernim ili slučajnim.
Razmišljajući tako o pužu i njegovoj sudbini, nastavih svojim putem, puževim korakom, pod kišobranom, mokrim pločnikom, ispod netom ocvalih lipa, jednog kišnog lipanjskog predvečerja, noseći sve svoje sa sobom.