Igor Divković
Plava Marija
Kada je bila,
još,
sasvim, mala,
dala je
da joj vjetar
mrsi kosu,
da joj sunce
miluje kožu,
da je lavanda
škaklja po nosu.
Kada je bila
malo, starija,
dala je
da je zovu
Plava Marija,
da je more
miluje,
da je koralji
ljube po vratu.
Kad je zaronila
biseru
dubine,
spoznala je
što je to strast,
ljubavna trema.
Legla je na tihani,
plavi val,
da plovi morem
kojeg nema.
Vrli i vrlija
Stari zvonici,
stare munare,
stari vjernici,
molitve stare.
Stara groblja,
staro znamenje,
staro drvo,
starije kamenje.
Stari kronos,
stari svemir,
u starom svemiru
kušnje nemir.
Vrli je Adam,
vrlijoj Evi,
poslao jabuku
po ptici ševi.
Gorki dojam
Grad,
kao i svaki
drugi,
ljudi,
kao u svakom
gradu,
oči
snivaju
sjajnu šeradu,
pekare
gdje se kruh,
mljekare
gdje se mlijeko.
Ah,
kad bi kotači
krila,
kad bi motori
ptice,
kad bi semafori
zvijezzde?
Ruše se
ideali
o polisu,
o megapolisu,
o kozmopolisu,
ruši se
svemir cijeli.
Vidici crni,
vidici bijeli,
igra
dana i noći.
Sve će,
k’o mutna voda,
proći,
samo će
prolaznost
ostati,
kao pojam,
pojam o pojmu,
o slatkoj nadi,
o gorkom dojmu.