piše: Sandra Marelja-Muić
Nema tome davno da nas je ta globalna epidemiološka pošast od korone strpala u kuće, stavila političarima brnjice i obustavila sve što kreće i diše da zastane na neko vrijeme. S današnjeg stajališta činilo se to jednim krasnim razdobljem skrušenosti, skromnosti, povratka pravim vrijednostima, civilizacijskim osnovama.
Željni međusobne komunikacije i normalnog života, ljudi su se strpljivo držali uputa, politička iživljavanja u javnom životu su bila minorna – neki pokušaji skupljanja glasova svih onih kojima su potrebni, žalci ovdje i ondje, ali sve u nekom revijalnom tonu ne koji smo navikli i sve to nadvijeni tim velikim korona oblakom neizvjesnosti.
Netom što se tihim šapatom počela vraćati normala, otvorila se brana koja je držala svo to koronino akumulacijsko jezero skrušenosti, skromnosti, pristojnosti i sva silina ustajale vode i mulja izlila se nad hrvatskim javnim prostorom i nad njenim građanima.
Kao glavni okidač nakon te neprirodne izolacije, a i neprirodno skrušenog i sabranog ponašanja, pokazala se odmah predizborna priprema u koju su se zdušno uključili svi kojima se mili saborska stolica i saborska plaća. Neopisiva količina gluposti i međusobnih vrijeđanja od raznih smrtnoozbiljnih političkih kandidata izletjela je nakon tog silnog suzdržavanja i opteretila već dovoljno tegobne živote malih Hrvatistanaca kojima nada jenjava sa svakim odmaklim danom propale sezone.
Nitko se ne bavi gospodarskim temama i pružanjem perspektive, sve same refleksije vlastitih ličnosti u govorancijama i prazne priče.
Džaba ste krečili, sve je opet isto, javni prostor vam je pun fleka opet.
Bernardić se zalaže za sanaciju odlagališta u svom predizbornom naklapanju, Škoro lamentira o pravima silovanih žena, a Raspudić o zabrani pobačaja. I svi skupa sada pile po premijeru zbog recentnog fijaska u Zadru. Koristiti silovane žene i njihovu nesreću kao dionice na svojoj predizbornoj burzi je mentalno civilizacijsko dno. Zamisli vas dobro što bi ti isti tek radili na vlasti, kada već sada prijete neistomišljenicima da će „dobiti po prstima“, tj. onima koji su pokrenuli trend „srednjeg prsta“ koji nam je usput kulturu spustio još jednu ljestvicu niže.
Odlagališta su uvijek dobra dopuna praznog programa, a zadarski fijasko je neisrcpna platforma na državnoj razini, koja je istovremeno najviše rezultirala omiljenim hrvatskim hobijem: licemjerjem. Uzdizanje u nebesa i naslikavanje, te mučno obrušavanje na inicijatora turnira doseglo je svoj vrhunac ovaj tjedan.
Nevjerovatna je brzina kojom se razvio govor mržnje, kao najgora epidemiološka ugroza od svih. Ostaje pitanje svima koji sada skidaju svoje tenis – selfije sa facebooka:
Zašto se niste digli i otišli ako ste vidjeli da ništa ne štima s organizacijom? Zašto niste provjerili jesu li svi prošli epidemiološke testove, ako su vam već za sve drugi odgovorni?
Istovremeno se ljudi naguravaju po tržnici i shopping centrima i sjede jedni do drugih u kafićima, te ne dovode u pitanje iste te svoje radnje.
Čija je tu odgovornost primarna?
Jedna komunikologinja je nedavno izjavila da postoji stanovita „kultura gorčine“ u javnom komuniciranju kod nas. Ne znam da li postoji ikakva kultura više i da li ćemo uskoro početi grliti drveće ako nam dopusti dapače čak i penjati se na njega da se što više udaljimo od ovih toksičnih naklapanja. Možda čak i lajati na mjesec ako se ovako nastavi…