piše: Marica Žanetić Malenica
Prva sam u obitelji, s očeve i majčine strane, koja je pisanjem zarađivala za život. Kada sam odlučila napustiti struku za koju sam stekla diplomu i raditi novinarski posao prvi put sam se zapitala čije sam to gene iz obiteljskog bazena povukla, tko me je to blagosiljao spisateljskim darom. Kako ga kod roditelja nisam prepoznala, krenula sam dalje.
Sve je ukazivalo na majčinu velolučku lozu Dragojevića, jer sam ga, u rudimentarnim oblicima, srela kod majčine dvije sestre i brata.
Među njima prednjači moja najmlađa tetka koja mi je još za života ostavila u naslijeđe bilježnicu sa svojim kratkim više proznim nego poetskim uradcima uz riječi da njezina kći „nije od toga“ i da ja to prepišem i dotjeram. Ona mi je bila dobar trag za daljnje čeprkanje dok se nije iskristalizirao njezin dida po ocu a moj pradida po majci.
„Moj dida, a tvoj pradida Luka bi je puški pisnik, smišlja je i piva pismice, spominjin se tega. Otac mi Luka ih je zna samo pivat...“, reče mi moja vesela teta recitirajući napamet neke od pjesama koje je slušala kao dijete. Jedna od njih „Tebe ću se uvik spominjati“ je, prema njezinu kazivanju, zapisana i uvrštena u godišnjak „Luško libro“, uz napomenu da ju je Luka Dragojević spjevao još 1880. Ova pjesnička crta mimoišla je moju majku i braću i učahurila se u meni.
Čim sam se opismenila osjetila sam prvo jak poriv prema čitanju. U našoj kući nije bilo knjiga, ako zanemarim onih desetak očevih, vojne i političke tematike, koje zasigurno ni danas ne bih razumjela. Tada su se knjige uglavnom uzimale u školskim bibliotekama, i to one za lektiru. Ja sam se zarana upisala u dječju biblioteku i tu sam bila učestali gost. Posebno zanimljiv bio mi je ciklus naziva „Bajke iz cijelog svijeta“ i iščitala sam sve što mi je bilo dostupno. Gutajući knjige postavila sam solidne temelje svoje kasnije pismenosti i glagoljivosti. Knjiga je bila moja vjerna druga, s kojom sam navečer lijegala i jutrom se budila. Trajalo je to desetljećima, s većim ili manjim intenzitetom, sve do prije nekoliko godina. I sada čitam, ali znatno manje. Zato puno više pišem.
Druženje sa slovima nedvojbeno je u meni poticalo i urođenu sklonost pisanju. Sjećam se da je moj prvi uradak bila pjesma „Proljeće“, a napisala sam je u četvrtom razredu. Učiteljica je za domaću zadaću iz Prirode tražila da nacrtamo simbole buđenja prirode. Uz visibabe, ljubičice i ostale vjesnike proljeća gratis sam napisala i pjesmicu. S obzirom na to da literarni radovi pripadaju drugom predmetu nastavnica je bila iznenađena, ali me je svejedno pohvalila. I tako je krenulo.
Nastavila sam pisati pjesmice i sastave. U petom sam razredu nagrađena za pismeni rad „o suzbijanju tuberkuloze“. Također sam, dvije godine zaredom, slala svoje radove na natječaj koje je objavljivao dječji književni časopis „Zmaj“ (tiskan u Beogradu). Od sarajevske djece, 1963. jedina sam dobila drugu nagradu (išla sam četvrti razred), a 1964. treću. Obje te godine iz Sarajeva nije bilo dobitnika prve nagrade. Za nagradu sam dobila diplome i knjige, prvi put roman „Feničanski brod“, drugi put zbirku pjesama kojoj se ne sjećam naslova. Možda sam ga namjerno zaboravila zbog onog što sam učinila. Ali, to je tema jedne druge priče.
Da će novinarstvo biti moja sudbina mogla sam naslutiti već u osnovnoj školi, u šestom razredu. Sa svojom školskom kolegicom i prijateljicom sam već tada izdavala list naziva „Vihor“. Nas dvije smo pisale priloge, tiskale ga u dva primjerka (čitaj: pisale ručno preko indigo papira). Uz pjesmice sam pisala i tekstove, doslovno o svemu i svačemu (primjerice, „Rat u Vijetnamu“ i „Kulturna revolucija u Kini“, koje su potpadale pod rubriku: „Aktualni politički događaji u svijetu“). Baš kao da sam predosjećala da ću jednog dana naletjeti na mladog politologa i sociologa koji će znati cijeniti ovaj politički angažman svoje žene iz mladih dana. List, pisan u početku na komadu papira brzo se proširio na list tzv. trgovačkog papira. Izlazio je tijekom tri godine svakih deset dana. Novi broj proslavile bismo odlaskom u kino i na kolače (moj odabir bile su krempita i tulumba). Iako u fazi laganog raspadanja još uvijek imam sačuvano osam primjeraka našega lista.
U Splitu, u gimnazijsko vrijeme, ponovno sam bila u redakciji lista koje smo nas četiri školske kolegice tiskala, ovoga puta u četiri primjerka. Nazvale smo ga „Mimoze“ po stihovima koji smo negdje pročitale („Ako si cvijet budi mimoza; ako si kamen budi mramor; ako si čovjek budi ljubav…“), a koji su nas se dojmili. I dalje se pisalo ručno, preko indiga.
Na fakultetu, na kojemu sam bila prva generacija, također je osnovana redakcija i počelo izdavanje lista naziva „Feniks“ u kojem sam redovito objavljivala, a dvije godine mu bila i glavna urednica. Tehnika je uznapredovala, pa su tekstovi pisani na pisaćim strojevima (matricama), a tiskani na šapirografu, ručnom stroju za umnožavanje.
I u poduzeću, u kojemu sam se zaposlila kao pripravnica, dočekao me list. Naravno, mojim dolaskom dobio je novo suradničko ime. Kada sam se, četiri godine poslije, zaposlila u velikoj elektroenergetskoj tvrtki kao ekonomistica zatekla sam tek šapirografsko izdanje internih informacija. Međutim, nekoliko godina poslije u zagrebačkoj centrali imenovana je redakcija sa zadatkom da pokrene glasilo na razini cijele tvrtke koja je imala svoje pogone u svakom gradu i većem mjestu. Počela sam surađivati od prvoga broja. Sedam godina poslije ostavila sam svoje ekonomske poslove i pridružila se redakciji, postala novinarka i počela zarađivati od pisane riječi. Konačno se dogodilo ono na što sam bila navođena još od osnovne škole.
Stoga više od pola stoljeća čuvam „Vihor“ kako bi me podsjeti da sve polazi od malih stvari i od malih nogu. Pa i najveći izazovi, poput onog, koji me je izazvao puno godina kasnije, kada sam odlučila napustiti posao za koji sam se školovala i uroniti u novinarske vode. I tako, mogao se po jutru dan poznati. I jeste!