tekst: Ruža Silađev… Iz knjige “Sonta u sjećanjima šokačkim”
Ljetnje je doba. Možemo to zaključiti po odjeći ovih djevojčica, druga, koje su na čas udaljene od sigre. Sjede ispred bijelim vapnom okrečene kuće kako je to prije bilo u Sonti, na patosu od opeka.Na lijevoj strani vidimo vraca, ulaz u dvorište.
Najviša na snimci je djevojčica Tolorić Eva Dološova (1929-2003). Ona je stara 12 godina. Ispred nje je Kuruc Kata Kokina (1930-2004). Kati s desne strane sjedi Eva Matin Dološova (1929-2002). Ostale nam ostaju nepoznate.
Sve one su živjele blizu jedna drugoj na početku Kajmakčalanske i Štrosmajerove ulice (Prvi sokak) u Sonti. Njihovo djetinjstvo je proteklo u Upodoli gdje su u dolini uz kanal i šumu upoznavale život, dočekale djevojaštvo i odlazak na vjenčanje.
U ovom uzrastu djevojčice su već bile od velike pomoći roditeljima, jer se iz škole po potrebi moglo izostati. Dok su stariji na njivama, one su čuvale kuću, sestre i braću mlađu od sebe. Stoka i živina je također bila namirena u svojim potrebama.
Njihov zadatak je bio da hrane i naročito napajaju vodom sve što je živo u zadnjem dvorištu. Također su izvodile na kanal guske sa guščićima i patke sa pačićima. Ako je u bašti sazrio grašak ili mahune, njihov zadatak je bio obrati i očistiti iste.
Branje prvoga dozreloga voća ili sakupljanje dudinja (kojih je u Sonti u to vrijeme bilo jako puno) je bio također njihov zadatak. Oko dudinja je bio veliki posao. Ako je drvo duda bilo u dvorištu gdje je živina, moralo se svaki čas sakupljati, jer se živina, a naročito patke, opijala od njih. Za djecu je to bilo smiješno do suza, jer su patke postajale pravi ringišpili.
Pred večer kada se roditelji vraćaju sa posla one su već pripremale cjelokupnu ili djelomičnu večeru. Kuhanje se učilo od reduše koju je imala svaka kuća, a to je mogla biti mati, baka, majka, teta ili koja druga rođaka u obiteljskoj kući. Igrajući se na sokaku i same su se međusobno dogovarale što i kako kuhati.
Obučene su u svakidašnju narodnu nošnju koja se sastojala od potsuknje (skuta), suknje, košuljca i pregača. Djevojčice nose frizuru pletenice. Dječaci su u to vrijeme jako voljeli nositi šešir. „ Stvar prestiža!“ Djevojčice su jedva čekale da se domognu kakve marame, jer sa maramom si „mnogo stariji“ što su, naravno, željele iz petnih žila. Djevojčica u crnom može biti da je u žalosti, jer su i djeca (u to vrijeme) nosila makar dio crnine za pokojnima. Bose su.
Naime, ljetnja obuća za djecu se sastojala samo od ručno pletene obuće, ljopa, a zimi su bile u upotrebi drvene zatvorene klompe, cokule. Skoro odmah poslije Uskrsa, pa do Sisveta (ako je vrijeme dozvolilo), najčešće su i odrasli i djeca išli bosi svuda, pa čak i u crkvu i u školu. U dječjim igrama su stradavali nožni palčevi i koljena. Uvijek je na nogama bila koja boljka makar od trna, bode, sa sokaka. To nije predstavljalo nikakav problem. Ako je krv curila, posuli bi malo prašinom sa puta da zaustave krvarenje što je danas nezamislivo.
Iako su djeca mnogo radila, ipak je ostajalo vremena za igru. Tu su bile igre žmurke (žmure) i vije (ganje), školice (skakuce), piljaka, preskakanja užeta ili igranje loptom krpenjačom.Piljke su same pravile do savršenstva od razbijenih komadića crijepa. Trebalo je napraviti pet komadića uglačanih crijepova u obliku valjka visine 1-1,5 cm i isto takvog promjera. Međusobno su se natjecale koja će imati ljepše piljke.Oblikovanje piljaka je nekada trajalo i pola dana.
Školica (skakuca) se malo razlikovala od današnjih školica. Sastojala se od nacrtanih uporednih kocki, a čelo njih djevojčice su crtale polukrug, takozvano nebo. Natjecanjem su bivale opčinjene. Kada su osvajale svoje „kućice“ crtale su je komadićima crijepa ili opeke, jer tada bijela kreda ili u boji nije bila u širokoj upotrebi. Tome su posvjećivale puno vremena, te su tako nastajala prava mala likovna remek djela, satkana od vinjeta, ornamenata i ukrasa po ugledu na bakin, šareni zimski kožuh ili kakav ćilim.
Rijetki su ovakvi snimci djece na sokaku. Vlasnica fotografije Kata Suvajđić, kćerka Tolorić Eve je čuva kao pravu dragocjenost što ona ustvari i jeste. Dok mi je pričala o fotografiji, pogledala ju je i povremeno spontano prislanjala uz grudi.