Jelena Stanojčić
Oluje su utihnule.
I svi urnebesni vjetrovi s njima
Protutnjali su poput razigranosti
Koja je prebivala u džepovima unutarnjeg plama
Koji je gorio na obzorju
U očima punim snova i duginih boja
A sad su zaključane u godinama iza leđa.
Utihnule su.
Ima li iskustva u svjetlosti od koje se oslijepi?
Ima li još mjesta za test zrelih godina?
Može li još negdje isplivati pravi trenutak?
Hej, pravi! Što se uopće može
Nazvati pravim trenutkom?
Može li se još jednom
Ljubav narugati iskustvu
I pokazati u sebi zvijerku koja pobjeđuje?
Jesam li se utopila u prijevremenosti,
P r i j e v r e m e n a ?
Ima li nadahnuća u olujama
Koje oslabe same od sebe
Koje se pojedu za doručak?
Može li se još jednom
Na nebu čiste jasnoće
Vinuti vihor, upaliti plam, prepustiti se oluji
Ili pak, raspršiti sve iluzije
Kao more što raspršuje svoje valove
O brodove koji se njišu
Unoseći nemir u srca dobrih duša
I pogled skamenjen od čiste panike.
Kad oluje utihnu
Ostaju tiha predvečerja koja titraju u zjeni oka
Ostaju ispostavljeni računi od anđela koji propitkuju
Ostaje usidrena sjeta i nada kao sunce
Sve je ušuškano i predvidivo i – gotovo isto,
Samo zrake izgube toplinu, izblijede.
Kad oluje utihnu
Memorija se cijedi i izdiše
I bez oluje stvori se olujni oblak
Spreman na prolom
A umjesto vjetra
Poleti neusidrena duša
Poput izgubljenog balona
Kao radosna tuga.
Spokoju se otme uzdah
A u očima se rađaju novi horizonti…
… Kad oluje utihnu…
06.09.20.
*Iz nove zbirke “Kad oluje utihnu” koja uskoro izlazi iz tiska.