piše: Marica Žanetić Malenica
„...Na lijevoj obali Loire, u Departmentu Indre-et-Loire, danas se vide tek ostaci velikog kompleksa dvorca Amboise. Najstariji njegov dio sagrađen je na kamenoj litici u 11. stoljeću kao citadela, koja će čuvati most iznad rijeke i omogućiti naplaćivanje mostarine.
Njegovo zlatno doba vezuje se za 15. stoljeće, kada ga je Louis XI. dao urediti za svoju obitelj… …Privržen mjestu svojega djetinjstva Charles VIII. mu je obnovio bedeme i ograde te sagradio posebno krilo s velikim čeličnim balkonima. Kako je bio sklon talijanskoj školi angažirao je talijanske majstore i vrtlare koji su mu dali poseban štih. Tako su upravo graditelji ovog autentičnog kraljevskog zdanja, više grada nego dvorca, prvi uveli talijanski stil u dolinu Loire, i stvorili kralju tako žuđeni raj na zemlji. Njegov nasljednik, Louis XII., zaustavio je veće radove… Poznat po strasti za gradnjom François I. je nastavio kompletiranje i uređenje okoliša…
…Kako je zbog ovog događaja dvorac bio na zlu glasu kraljevi su ga izbjegavali, pa je tako 1613. godine srušen, a od građevna materijala gradili su se drugi dvorci. Međutim, Napoleon I. je, srećom, naredio da se njegovi ostaci sačuvaju. Danas je to muzejsko mjesto s izuzetnom zbirkom gotičkog i renesansnog namještaja…“
Jednog proljeća prije dva desetljeća s grupom novinara hodočastim dolinom Loire, poznatoj po brojnim dvorcima, ali i nuklearkama. Pozorno slušam mladog vodiča koji govori hrvatski simpatičnim francuskim naglaskom. Volim ovu zemlju i njezin „jezik poezije, ljubavi i žena“, koji sam učila privatno još u gimnazijskim danima.
Nakon veličanstvena Chamborda, renesansnog dvorca najvećeg iz Loirske skupine s 440 soba, nijedan od dvoraca koji su slijedili (Chenonceaux, Bloise, Chinon, Cheveny…) nije bio tako dojmljiv. Ali, kako se približavamo dvorcu Amboise nekako sva treperim. Srest ćemo se, Ti i ja, po drugi put!
Vodič govori, govori… Slušam, a ne čujem. Nije lako pamtiti podatke o svim tim kraljevima, dvorcima i stoljećima kojima su pripadali. A one o krvavom Ambuaškom ustanku iz 1560-e, zbog kojega je dvorac bio na zlu glasu i skoro sravnjen sa zemljom, niti ne želim memorirati.
Neprimjetno napuštam grupu i tražim mjesto našega susreta. Znam, tu je negdje. Dolazim do velike terase izvan zidina. Pogled za bogove, koji su svojim očima mogli priuštiti tek njihovi ovozemaljski poslanici. Ugledah je! Korak usmjeravam prema gotičkoj kapelici sv. Huberta, građenoj krajem 15-og stoljeća u razigranoj gotici za vrijeme vladavine Charlesa VIII. na ostacima bivše obiteljske kapelice.
Ulazim sa strahopoštovanjem. Prema podacima koje sam pročitala, tu bi trebao svoj vječni san sniti. Ukopavam se nad jednostavnom bijelom mramornom pločom i čitam Ti ime. Sama, u miru tvojega vječna počivališta, dozivam Te mislima. Rođeni smo u istom mjesecu, mjesecu ovna (travanj), a dijeli nas točno petsto godina.
Kako si završio upravo ovdje?! Kralj François I. uvjerio te da napustiš rodnu Italiju i da u Francuskoj, u gradu Amboiseu i zdanjima dvorca, provodiš svoja astrofizička istraživanja i radiš neometano na brojnim izumima. Na raspolaganje si dobio dvorac Clos Lucé, tri kilometra udaljen od Amboisea. U tom pitoresknom okruženju proveo si svoje četiri zadnje ovozemaljske godine. Po vlastitoj želji sahranjen si u klaustru crkve Sv. Florentin u srcu dvorca. Nakon što je, za vrijeme Imperije, 1807. razrušen dio dvorca i crkva, tvoji ostaci preneseni su u ovu kapelicu 1863. Ničim ova skromna grobnica ne govori da ispod te elegantne bijele mramorne ploče počiva najveći i najsvestraniji um svih vremena. Na gornjem dijelu gleda me medaljon s Tvojim reljefnim likom. Stojim bez riječi i pokreta, skoro da i ne dišem…
Prisjećam se našega prvog susreta 1970. Taman sam se dočepala punoljetstva kad smo išli na maturalno putovanje u London, Pariz i Veneciju. Za nas koji smo završili treći razred prestižne splitske gimnazije, bio je to pravi jack-pot. Prvi put prelazimo granicu bivše države, prvi put letimo avionom, prvi put ćemo u praksi provjeriti iskoristivost školskog znanja stranih jezika. Uz to, zahvaćamo tri države i tri grada o kojima smo do tada tek sanjati mogli.
U Parizu smo ušli u Louvre. Kako vremenom nismo izdašno raspolagali, nekolicina nas je odlučila da nam je prioritet vidjeti Nju, a potom što stignemo. Slijedili smo upute ka dvorani. Sa strahopoštovanjem sam se približavala maloj slici zaštićenoj neprobojnim staklom i dodatno osiguranoj živom silom. Stala sam ispred nje, micala se lijevo, pa desno, pa opet lijevo… Pratila me je pogledom – gdje ja skokom, ona okom. Njezina vječna tajna i moja znatiželja napokon su se srele. Obasipala sam je nijemim pitanjima poput onoga je li bila stvarna žena bogata trgovca i jeste li vas dvoje bili grešni ljubavnici ili je sve ostalo na Tvojim jednostranim, neuzvraćenim simpatijama. Postoje i tvrdnje da je Ona, zapravo Ti, autoportret narcisoidnog umjetnika nesklona ženama. Na sve moje upitnike iznad glave tek se zagonetno smješkala, onako kako to čini već stoljećima.
Nisam tada znala naziv tom mojemu stanju čudna uzbuđenja, kad srce lupa jače, a disanje postaje dublje, dok sam stajala ispred Nje, ispred Tebe. Poslije sam pročitala da ga nazivaju Stendhalovim sindromom, po poznatom francuskom piscu koji je prvi osjetio takve simptome susrevši se u Firenci, licem u lice, s djelima slavnih umjetnika. Ni Stendhal ni ja nismo umrli od koncentrata ljepote podastrte pred našim očima. Ali, ponijeli smo je u oku, svjesni da će je vrijeme razvodniti.
I dalje stojim kao ukopana ispred bijele mramorne ploče s Tvojim imenom. Osjećam ono isto uzbuđenje riječima neopisivo. Po drugi put simptomi Stendhalova sindroma nadjačali su me.
Više nisam sama. U međuvremenu pristigla je grupa s vodičem koji ne prestaje govoriti. Čujem, a ne slušam.