piše: Joso Špionjak
Postoje stvari koje je vrijedno pribilježiti…
Dogovorio sam se tako s unukom Raphaelom koji je u predškolskoj dobi, da vrijedno vježba slova, crta i uči čitati, a ja ću ga za to nagraditi.
Nakon izvjesnog vremena nazovem telefonom i pitam ga, drži li se našeg dogovora?
Nije odmah odgovorio, ali čujem kako tihim glasom šapuće i pita mamu:
„Was soll ich sagen?“ (Što ću reći?)
Reci: „Ein bisschen.“ (nešto malo)
I tako ta iskrena dječja duša sasvim stidljivo ponovi istinite riječi.
Rafaelova mama je učila malo više, bila pravo zaljubljena u knjigu i nije ju ispuštala iz ruke.
Njeno rano djetinjstvo je doživjelo veliki preokret.
Nad svijetlim danima sretnog djetinjstva, nadvili su se iznenada mračni oblaci pobješnjelog velikosrpskog nacionalizma koji je u paklenom naumu nasrtao na gradove i sela svojih dojučerašnjih susjeda.
Rat je donio dane izbjeglištva i promjenu većeg broja adresa stanovanja u narednim godinama.
Potpuno nova sredina, nepoznat jezik, polazak u dječji vrtić i školu bili su neizbježno povezani dijelovi mladog životnog mozaika.
Sićušna, plavooka djevojčica uprkos svemu ostaje nesalomljiva poput mlade breze koja se povija pod naletima vjetra ali se ponosno uvijek ponovno uspravlja.
Ogromno je bogatstvo čuti veseli dječji glas koji govori: “Hvala mama za ovako ukusan ručak!”
Majka je kao hrabra lavica dušom i tijelom stajala dan i noć iza svoje djece.
Razigrano, znatiželjno i uvijek nasmijano dijete brzo sklapa prijateljstva sa svojim vršnjacima.
Mada joj u početku učiteljica nije poklanjala dužnu pažnju i uvažavanje, sudbina ipak nije dozvolila da ode u pravac u koji je, tko zna iz kojih razloga, bila gurnuta.
Postoje ljudi koji otvorenih očiju idu kroz ovaj život savjesno radeći svoj posao.
Ubrzo će nastavnici primijetiti da u ovom đaku postoji nešto više i da se takva marljivost mora nagraditi.
Rijedak je slučaj da dijete samo sebi napravi plan rada u kome odredi vrijeme učenja i igre.
Moralo je to biti ogromno iznenađenje za nastavnika kada je to vidio.
Ljubav prema knjizi će se pretvoriti u stazu koja je iz dana u dan postajala sve čvršća.
Urodilo je to pravim plodom.
Pobijedila je kod natjecanja u čitanju i dobila diplomu i knjigu kao nagradu.
Potom je prebačena u gimnaziju gdje će u kratkom roku dokazati da je na pravom mjestu.
Ah, kako je lijepo kad ljudska dobrota nadvisi nemarnost i neljubaznost ovoga svijeta.
Postojalo je jedno obiteljsko pravilo da dijetetu kupimo knjigu koju sebi zaželi.
Naravno, pod uvjetom da tu istu i pročita.
Na školskom raspustu je uz to bio i dogovor da se to dodatno nagradi.
Tako je naš gimnazijalac dostizao u tom vremenu i brojku od desetak pročitanih knjiga.
Koliko je čitanje važno, pokazat će vrijeme na univerzitetu.
Latinum je bio preduvjet za studiranje stranih jezika.
Samo dobro istreniran student mogao je tako nešto postići za godinu dana i dobiti najbolju ocjenu. Bez pogovora, veliki uspjeh, imajući u vidu da prije toga nije učila taj jezik.
Danas je naša Anđa, na ponos svih nas, profesor francuskog i engleskog jezika.
Vjerujem da će i Raphael jednoga dana krenuti maminim stopama.