Anđelka Korčulanić
Veslati ili potopiti se?
Ključalo more ne pruža velik izbor,
oštricom sječiva hridi mi prijete,
a konop nagrizen i slabo drži,
od meka pluta napravljen ankor.
Moj brod je u zraku, ali ja veslam
u moru čežnje što u meni huči,
pa i kad se naoko smiri,
čujem ga kako ponavlja šaptom:
kući, kući, kući…
I opet veslam, veslam, veslam…
More je mrko i svjetla luke sve su dalje
dok bijele ptice, umorne od leta,
na moja ramena bez straha slijeću
s porukama što ih iz daljine
majka u strepnji po njima šalje.
Vjetar se, evo, ponovo diže
i sve brži, sve ljući i ljući,
kose mi oblikuje u crna krila,
a namiguše s neba strogim će glasom:
“Kamo ćeš, oholice u košulji od svile,
s vjetrom u pramac kud si naumila?”
nakratko zbore pa se skriju,
za oblakom teškim hladne do boli
ludosti mojoj grohotom se smiju,
a sjeme zavičaja pod kišom želja
u kovčegu bubri i baca klice,
kao čudesan grašak iz stare priče
do neslućenih razmjera s noći raste
i prianja uz mene čvrsto
k’o moćni pipci hobotnice.
U ruci mi kompas s iglom koja mahnita,
a more se prelijeva, vrtloži, buči…
Veslati ili potopiti se,
iz mene mornar krikom ga pita.
Veslati…
Vjetar mi vraća riječ u lice.
—————————–
iz zbirke STIH U BOJI MORA