Mirjana Blašković
.
.
Opet ti Slavonijo mojajesen sokake zlati,
trudom uzorana polja
pružaju se u daljinu…
Dolazi zima, bijeli ti ogrtač sprema.
O, zaboravih, Slavonijo mila,
da ni toga više nema.
.
Ne mirišu na ormaru
dunje moje bake,
nit pucketa vatra prije zore…
Zaspale su,
Slavonijo Diko,
sve te jedre snaše i
prkosne lole.
.
.
Tek poneka sjena
k’o da kradom prođe
u to kasno, maglovito večer…
Zatreperi svijeća,
staroga kijera zaškripe vrata
i sjećanje ponovo ponese
u ta davna, usnula vremena.
.
Znam, probudite ćeš se opet
sa proljećem novim,
izorat ćeš brazde,
isklasat će žita…
Zapjevat će ptice gajevima tvojim,
Odjeknut će pjesma,
pjevat će ravnica: “Slavonijo!”
Odjeknut će pjesma,
pjevat će ravnica: “Slavonijo!”