piše: Marica Žanetić Malenica
Ema je sjela na svoje mjesto s cijelim kolopletom misli i osjećaja. I dok sluša glas spikerice pulskog kolodvora, kojim najavljuje skori polazak njezina autobusa, gleda u Tinovo ozbiljno lice. Mašu još jednom jedno drugome uz smiješak koji prije sliči grimasi.
„Šteta što nisi prava“, bile su posljednje riječi koje je od njega čula prije no što je ušla u autobus za Split.
Time je bio završen njezin četverodnevni put u nepoznato, istina neslavno. A još u srijedu navečer, uzbuđena i puna neke nejasne nade i ženskog nemira, sjela je u autobus na sjedalo 18 (njezin sretan broj) i krenula prema Istri. Tin ju je pozvao u svoju vikendicu kako bi se bolje upoznali. Ona, udovica, i on, razveden, našli su se prije dva mjeseca na jednom od portala za usamljena srca, a potom i sreli jednom u Zagrebu.
„Živim već dugo u Švicarskoj ali otkad sam u mirovini dio godine provedem u Zagrebu, gdje mi je ostao majčin stan, i u Istri, gdje ljeti budem dva do tri mjeseca“, rekao joj je tada Tin.
Nije Emi to seljakanje baš odgovaralo. Htjela je naći nekoga iz najlipšeg grada na svitu u kojemu živi. Ali portal za usamljena srca nije bio baš rasadnik slobodnih muškaraca njezinih godina iz njezina mjesta. Pa je odlučila razmotriti i druge ponude, poput ove Tinove.
„Dođi kod mene ljetos nekoliko dana u Istru, bolje ćemo se upoznati, dogovoriti se o svemu i pokušati. Sviđaš mi se, zgodna si žena.“
U četvrtak rano ujutro iskrcala se na usputnom stajalištu ceste koja vodi prema Puli. Dok je čekala da dođe po nju osjećaji su nadolazili i splašnjavali. Istim tempom plime i oseke je i disala. Pred očima su joj se izlistavale slike njihovih dvomjesečnih svakodnevnih video poziva. Prateći se na sintesajzeru pjevao joj je pjesme lakih nota svojim ugodnim baritonom. Još nije doživjela da netko samo njoj pjeva, pa mu je oprostila nekoliko centimetara manjka i nekoliko godina viška.
Oboje su pjevali. Ona u jednom od gradskih mješovitih zborova, on u crkvenome u gradiću blizu Ciriha. Dobar nagovještaj, pomislila je dok je gledala kako joj se približava u vozilu tipa luksuznog džipa.
„Što me nisi ranije zvala, kako smo se sinoć dogovorili, da ne čekaš ovako sama na cesti“, reče Tin smještajući u gepek njezin kofer i otvarajući joj vrata manirom uglađena muškarca.
„Pustila sam te da još malo odspavaš, nisam dugo čekala“, odgovori mu Ema, sretna što je ispred nje jedna neizvjesnost manje, poput one da joj nije crknuo mobitel baš kad ga je trebala nazvati.
„Ovo će biti tvoja soba. Posteljina je u ormaru, raspremi se, istuširaj, kupatilo ti je dolje na kraju hodnika. Možeš malo i odspavati, a ja ću dotle po svom dnevnom rasporedu“, reče i spusti se u prizemlje.
Ema odradi sve rečeno nešto izmijenjenim redoslijedom, legne i zaspe svladana putnim umorom i napetošću. Probudivši se tri sata poslije hlače je zamijenila ugodnom ljetnom haljinom kakvu je na njoj očekivao vrući srpanjski dan. U prizemlju ga nije bilo. Na stolu u kuhinji ništa je nije čekalo za doručak pa je glad namirila ostacima grickalica koje je ponijela sa sobom i čajem koji je skuhala. Ovlaš bačen pogled na dnevni prostor zorno je govorio da je u kući koju ženska ruka odavna nije blagosiljala. Uzela je knjigu koju je započela čitati u autobusu i sjela u hlad ispred kuće očekujući njegov dolazak.
Udubljena u čitanje nije čula da je otvorio vrata i ušao u dvor. Kad je podigla glavu, vedra kakva zna biti u istom takvom danu, primijetila je njegov ozbiljan izraz lica i drukčiji pogled od onog kojim ju je jutros dočekao.
„Što ćemo danas za ručak?“, upita je Tin.
„Ne znam, ti si domaćin, odluči…“, reče Ema zatečena pitanjem. Nije joj promaklo da je nije pitao za doručak.
„Imam zaleđenu neku ribu, izvadit ću onu manju pa spremi kako znaš.“
„Nema problema, spremit ću“, odgovori mu sad već i ona drugim tonom i izrazom lica.
Ručak, koji su zajedno spremali, prošao je bez puno riječi. Ema je shvatila da nešto ne štima. Pitanje svih pitanja bilo je u čemu je kvaka. Dok joj je ulijevao vino u čašu počeo je otkrivati svoje karte.
„Znaš, rekao sam već, ti mi se kao žena sviđaš, ali ja nisam navikao vidjeti da žena u rukama drži knjigu. Meni treba žena koja će u ruci držati kuhaču i metlu, treba mi prava žena.“
„Da si mi to odmah rekao ne bih potezala ovaj dugi put. I ne bi bilo nesporazuma. Kuhaču sve rjeđe držim u ruci, a metlu koristim još jedino kao prometalo“, reče Ema poprilično smireno i hladno.
„Kako to misliš?“
„Pa lijepo, nemam namjeru više ni kuhati ni čistiti niti ikome biti kućna pomoćnica. Otkad sam sama odlučila sam da ću uglavnom putovati, pisati, čitati, pjevati… Dobro, da ne pretjerujem, ne želim da netko bude sa mnom samo zbog domaćinskih usluga. “
„Onda se mi nismo dobro razumjeli.“
„Očito nismo. Kod mene se ništa ne podrazumijeva. Želiš li da večeras odmah odem doma?“, reče Ema ne vjerujući da joj se ovo događa.
„Nema razloga, ostani koliko hoćeš, mjesta ima, ne smetaš mi.“
Sljedeća tri dana zapravo im i nije bilo loše. Vozio ju je uokolo da vidi gdje je došla. Slušali su Houdekov koncert na otvorenom, obišli rodnu kuću znanstvenika koji je pjesme potpisivao kao Mate Balota, prošetali obližnjom plažom. Zadnjega dana su posjetili i njegove prve susjede Austrijance, a potom predvečer otišli na picu kojom ga je ona častila.
„Šteta što nisi prava žena, a tako si simpatična i zgodna, lako prevariš muškarca“, rekao joj je i te zadnje večeri dok su ispijali po kriglu točena piva.
„Prava žena je rastezljiv pojam. Možda naiđe netko tko upravo ovakvom zamišlja pravu ženu.“
I dok je autobus tijekom noći grabio kilometre Ema se postupno, s putnim jastučićem oko vrata, ušuškavala u san. U zoru, nadomak svojega Grada, nije više ćutjela ni tugu, ni razočaranje ni uznemirenost. Bila je posve ravnodušna. Valjda se tako osjećaju žene koje nisu prave.
***
Književni klub Hrvatskog kulturno-umjetničko-prosvjetnog društva „Stanislav Preprek“ iz Novog Sada ljetos je raspisao međunarodni natječaj za kratku priču „Preprekova jesen“, a pravo sudjelovanja imali su svi građani Republike Srbije, te iz inozemstva, koji pišu standardnim hrvatskim jezikom ili na nekom od njegovih dijalekata. Tema priče bila je slobodna.
Žiri koji je ove godine odlučivao o najboljoj priči Preprekove jeseni radio je u sastavu: velečasni Marko Kljajić, književnik, Ana Marija Kaluđerović, voditeljica Književnog kluba HKUPD „Stanislav Preprek“ i dr.sc. Dragana V. Todoreskov, književna kritičarka iz Novog Sada i urednica zbornika pjesama „Preprekovo proljeće“ i zbornika priča „Preprekova jesen“. Sve tri nagrađene priče potpisuju autorice iz Hrvatske. Na prigodnoj manifestaciji održanoj 17. listopada proglašene su pobjednice, a njihove su priče pročitane.
Prvu nagradu ponijela je priča „Prava žena“ Marice Žanetić Malenica iz Splita, drugu nagradu priča „Čarolija“ Nade Vukašinović iz Zagreba, a treću priča Vesne Andrejić Mišković iz Slavonskog Broda naslova „Mara se pokliznula na život“.
Iz obrazloženja žirija:
„Prava žena“ tematizira suvremeni muško-ženski odnošaj u kojem se ona koja „nije prava žena“ osjeća prevarenom. Zašto je to tako? Muškarac kojeg želi pobliže upoznati nije na istoj razini emancipacije, te ženu shvaća na tradicionalan način, „sa kuhačom i metlom u rukama“. Njoj je takva podjela uloga neprihvatljiva i strana, te se priča završava neminovnim razilaženjem. Marica Žanetić Malenica piše u trećem licu, no veoma dobro ulazi u psihu svoje neimenovane junakinje, zrele i odlučne žene koja hrabro odbija živjeti život s onim s kojim ne dijeli svjetonazore. Pritom, virtualni svijet internet komunikacije suprotstavljen je u ovoj priči stvarnom svijetu, te se suvremeni čitatelji, osobito oni koji poznanstva sklapaju putem društvenih mreža, mogu u njoj lako pronaći.