In memoriam: Mustafa Nadarević (02.05.1943. – 22.11.2020.)
“Ja u ovim godinama preferiram komediju, i ako me neko pamti po Izetu, neka pamti, meni je tako svejedno po čemu će me pamtiti. Može vam zvučati smiješno, ali ja sam optimista i gledam daleko u budućnost, pa kolika god ona bila, i onda mi je svejedno po čemu će da me pamte. Na kraju, ne moraju me ni pamtiti. Najvažnije je da me ne pamte po zlu.” (Iz nedavnog intervjua)
prilog: Slavica Sarkotić
“Kod amidže Idriza”. Meni je ovo jedan od najboljih filmova koje sam gledala u životu. A Bog mi je svjedok da sam ih gledala bezbroj.
I ima u njemu ona zadnja scena koju zbog autorskih prava više ne možemo podijeliti, i u toj sceni svi se okupljaju i mire, oni do maloprije posvađani i oni koji jedni druge ne razumiju i iznosi se jelo i svi ostavljaju svoje poslove i dolaze, a u pozadini je ova pjesma (“Malo je malo dana”).
I onda gledatelj kroz suze shvaća kako su sitne i beznačajne sve ovozemaljske svađe i začkoljice i kako je jedino što ljude razlikuje jedne od drugih to imaju li ili nemaju dobru dušu.
A u centru svega on, Mustafa Nadarević, jedinstven, neponovljiv i nezamjenjiv.
Sad sam pročitala da ga više nema, ali još ne vjerujem.
Jer za neke ljude naprosto ne možete vjerovati da ih više nema.
I ako ga stvarno nema u fizičkom obliku, živjet će Mustafa u svojim ulogama i u srcima svih nas dok nas bude.
A i kad nas ne bude živjet će njegovi ostvaraji i dalje.